sabato 31 dicembre 2011

Srećna Nova 2012

Dragi dnevniče,

Za par sati ispratićemo staru i dočekati novu godinu. Pre dve godine, kao čestitku za prijatelje i poznanike napisala sam novogodišnju pesmu. Izvukla sam je iz prašine prošlih dana i odlučila da je podelim sa tobom i svima koji prate blog i druže se sa nama.


Srećna Nova 2012

Bliži se kraj godine stare,
osetih želju da pozdravim prijatelje nove i stare.
Prođe i ova godina, trideseta i druga mi po redu
niz sreće, niz tuge, zaradih i po koju dlaku sedu.

Godina za nama vratiti se neće
ostaće bar uspomene da svedoče o momentima sreće.
Što je ružno bilo zaborav nek' nosi daleko od nas
osmeh na lice stavite i u muzici pronađite spas.

Ostaje mi samo da kažem hvala
svim ljudima koji su mi ulepšali godinu koja je za nama.
Svima vama želim sve najbolje u godini novoj
sve ono što ste želeli a niste imali u godini ovoj.

I za kraj šta reći osim da mi nedostajete i da vas puno volim
budite mi veseli kao i uvek, vidimo se u godini novoj.
Srećna vam Nova 2012, neka bude bolja od stare
ne zaboravite prijatelje nove i  čuvajte one stare. 

S ljubavlju, Emy




giovedì 29 dicembre 2011

Odakle si sele

Dragi dnevniče,

Danas je u jedan sivi i hladni dan decembra ušetao u osmeh. U poslednje vreme ne dešava se često pa na te, tako retke momente, gledam kao na neki neočekivani dar. Uz to ako je još i praznični, tim bolje.

Dok sam šetkala po netu, u pauzi između podnevnih članaka za "Che donna", naletela sam na simpatični video koji me je nasmejao, onako od srca. Da su stranci prilično neobavešteni kada je Srbija u pitanju, nije za mene zapravo ništa novo. Naravno, čast izuzecima. Bez obzira na činjenicu da me je video nasmejao, malo mi je poražavajuće kada čujete da tamo neko, u zemlji čiju si geografiju dobro pretresao i na fakultetu i u srednjoj i osnovnoj školi, o istorijskim činjenicama da ne govorim, zna zapravo malo ili ništa o zemlji iz koje dolaziš. O.K, sada će neko reći "šta te to čudi..to su Ameri". Bili Ameri ili ne, a nisu jedini, toliko su 'neobavešteni' da ja nemam reči.

Pre par godina živela sam u Mađarskoj. Igrom slučaja zadesila sam se tamo na jednogodišnjoj razmeni studenata, o kojoj ću reći par reči neki drugi put. Jedne večeri sa društvom otišli smo do lokalne diskoteke. Đuskajući tako, prišao mi je jedan tip i započeo razgovor. Muzika je bila glasna, nisam baš hvatala sve njegove jezičke signale ali sam u par minuta, koliko je trajao monolog, saznala njegovo ime, poreklo i što-šta nebitno za ovu priču. Kada je konačno došao red na mene, da odrecitujem svoj present yourself monolog, došlo je, ne mojom krivicom, do diplomatskog incidenta. 

Imam veoma ružnu naviku da se lažno predstavljam. Ne ono da sad dajem lažni identitet, krijem godine kao zmija noge, ali lokaciju, radi olakšanja sagovorniku a ne sebi, često menjam. Nekako, mrzi me da ljudima crtam mape i sad objašnjavam gde se Kraljevo, grad u kom sam rođena i na koji se ponosim, nalazi. Linija manjeg otpora uvek se prelomi negde kod Beograda, pa tako bi u ovom slučaju.

- Where are you come from - pitao je dancing king te večeru, cupkajući u mestu kao da mu gori pod nogama. Odakle si sele, prevedeno na naški.

- I'm originally from Belgrade but I l've been living in Italy for the last eight years - započeh svoj monolog malom ali opravdanom lažju, kad mi je 'komšija' Mađar, sav happy kao da je otkrio toplu vodu, postavio pitanje koje nisam očekivala.

- Oh, I see. So, you're Sibirian, right?

Ako išta jako mrzim to je kada mi kažu da sam iz Sibira. Okrenula sam se i otišla, ostavivši profesora geografije u rebusu.

Jednom prilikom, tada ja još nisam bila u Italiji, ali pričala mi je mama, dok je čekala autobus prišla joj je starija gospođa i, verovatno iz dosade, započela razgovor sa njom. Priča se donekle ponovila, osim što je Beograd starica preselila u Švajcarsku. Mama je bila malo bezobrazna, pa joj je odgovorila da se Beograd nalazi u Africi. Ali starica joj nije poverovala, i to ne zato što Beograd nikako ne može biti u Africi, već prosto što je bila bela a ne 'crna'. Nažalost, ignorancija je koren čovečanstva koji se ne čupa tako lako.

Vratimo  se, ipak, početku ove priče i smehu. Video 'ljutog Srbina' pogledajte pod obavezno. Možda će i vama ulepšati ostatak dana.



Do skorog čitanja.  

lunedì 26 dicembre 2011

Najveće dete od sve dece

Dragi dnevniče,

Polako odlazi u prošlost poslednji ponedeljak ove godine. Jedan od onih dana koje bih ostavila upravo tamo, među stvarima koje treba zaboraviti i setiti ih se možda jednom..a možda i ne. Nisu, ipak, svi momenti takvi, za zaborav. Ima, srećom, i onih koji se pamte. Juče je bio jedan baš takav, u moru crnila šareni, veseli dan. Dan u kojem sam se na kratko vratila u detinjstvo.

Probudila sam se sa osmehom na licu. U dnevnoj sobi mama je kitila jelku. Nije to bila bilo koja jelka, bila je to naša porodična jelka koju je tata konačno doneo iz Kraljeva u Trento ove jeseni. Ima nekih jedanaest godina kako je nisam videla. Bila je sva prašnjava kutuja u kojoj je bila upakovana, u delovima, zajedno sa nakitom koji smo skupljali decenijama. Dok sam ja slatko sanjala mama je skopila jelku i krenula da je kiti. Nije me čekala, što me je, priznajem, naljutilo. Onako sanjiva, u pidžami, neumivena, sela sam na pod i počela da preturam po kutiji.  Drhatle su mi ruke kada sam se konačno dočepala svog omiljenog ukrasa. Emocije često nemaju reči, tako ni ja sada ne bih umela da objasnim ono što sam osetila: sreću, radost, ili nešto treće? Možda je nostalgija prava reč, iako ne volim da se susrećem sa njom. A tek kada sam među nakitom ugledala pakovanje prskalica, iz devedesetih godina prošlog veka, eh, to je bila radost! Još uvek ne znam da li rade, isprobaću ih. Prskalice, kao mala sam ih obožavala. Znam da negde imam i fotografiju, ja u roze pidžami na tufnice kakve su bile u modi osamdesetih i mašem prskalicom.  

Posle doručka nastavile smo da ukrašavamo porodičnu jelku, kombinujući nove sa starim ukrasima. Uzimala sam ih sa takvom pažnjom jer sam se plašila da će se razbiti i sa sobom odneti čaroliju magičnih momenata detinjstva. Oduvek kitimo jelku, iako mama kaže da to zapravo radi zbog mene. Istina, volim novogodišnje i božićne praznike zbog šarenila i sjaja, veselog klackanja ukrasa i svetiljki koje se naizmenično smenjuju u bojama duge. Kada smo završile bila sam prezadovoljna. Odiše ljubavlju sa kojom su naše ruke doprinele njenoj lepoti. Morala sam da je uslikam, uz očigledno mamino negodovanje čiji pogled pun prekora kao da je govorio “Nisi više dete“.

Naša porodična jelka 

Volim da podetinjim s vremena na vreme. Lažem, često znam da obujem cipelice i kao Doroti krenem u potragu za čarobnjakom iz Oza. Izgleda da sam i u ovim godinama najveće dete od sve dece. Ali volim to. Svako od nas ima dete u sebi, samo ga često zapostavlja. Ja se sa svojim družim, možda i previše, ali da nije njega, život bi mi sigurno bio manje šaren.

Laku noć, svete!

sabato 24 dicembre 2011

Buon Natale..Merry Christmas.. Feliz Navidad.. Joyeux Noël.. Boldog karácsonyt.. Srećan Božić

Dear diary.. caro diario… querido diario… cher journal… dragi dnevniče… kedves naplóm,



To all my friends, the old and the new ones, may this Christmas Eve bring you joy and happiness, love and care. My best wishes for Christmas and the coming year 2012. As you all know, at least my friends do, I’m not Catholic, I’m Ortodox, but since I moved to Italy, I have an extraordinary opportunity, given to me by my friends: to have double Christmas, and double presents! Yes, I know, I am quite a lucky girl. Happy holidays to everyone!

A tutti i miei amici, quelli vecchi e quelli nuovi; a quelli che mi hanno insegnato una cosa importante in tutti questi anni: non importa di dove uno viene, di che nazionalità o religione sia, si può festeggiare Natale in una maniera diversa rispetto a quella tradizionale a cui ero abituata in Serbia. A tutti voi auguro di passare un Natale sereno, gioioso e pieno di allegria. Un’augurio speciale per coloro che festeggiano il loro primo Natale: Olivia ed Antonio. Che questo 2012 ci porti tante belle cose, quelle sognate e quelle inaspettate, e che, se Dio lo vuole, ci vediamo più spesso! Almeno me lo auguro! Buone feste a tutti!

A los amigos viejos y aquellos nuevos; a todos los amigos que me han enseñado que la distancia a veces no existe y no cuenta nada se hay emociones que llegan; deseo de pasar esa Navidad en familia junto a la gente que aman. ¡Feliz Navidad y Prospero año 2012! ¡Felices fiestas a todos!

Pour tous mes amies, anciens et nouveaux, mes meilleurs souhaits de Joyeux Noël et Bonne et Heureuse Année 2012 ! Meilleurs Vœux !

Svim svojim prijateljima, novim i starim, koji danas slave Božić, od srca želim sve najbolje ! Neka nam ova Nova 2012 donese sve ono o čemu smo sanjali, puno sreće, ljubavi i dobrog zdravlja! Srećni praznici!

Minden jót magyar barátaimnak. Hozzon a Karácsony sok boldogságot. Szeretlek titeket! 

With all my love,
                      
Emy

venerdì 16 dicembre 2011

Sreću čine male stvari

Dragi dnevniče,

Decembar je u punom jeku. U vazduhu se već oseća miris snega koji je se beli sa vrha Dolomita koji se vide u daljini. Zagazila sam još dublje u treću deceniju života. Sredina meseca, kalendar uporno podseća da je ostalo veoma malo do kraja godine koja je, sve u svemu, bila veoma pozitivna. Decembar je, mesec sreće koju čine male stvari.

Božićna jelka na trgu Fiera


Prošlog vikenda prošetali smo se, porodično, do centra grada u kojem se, kao i svake godine, nalazi božićni pijac. Na trgu okićena jelka, deda – Mraz, gužva. Haos. Sve ono što ja baš volim ali ne i mama koja je dobila nervni slom pored mene koja sam skakutala od tezge do tezge sa aparatom u rukama izigravajući fotoreportera. Ali to su baš one sitnice, male i jednostavne stvari u kojima pronalazim sreću. U mirisima hrane, osmesima dečurlije koja kupuju ukrase za jelku i raduju se kako to samo ona umeju. Zar ima ičeg lepšeg od toga, od dečijeg osmeha?

Ukrasi sa božićne pijace u Trentu


Postoji mnogo načina da usrećite decu. Ne da ih kupite skupocenim stvarima, ne. Da ih usrećite stvarima koje su njima najpotrebnije. Osmeh na dar je humanitarni fond osnovan u februaru 2009. godine od strane studenata Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, koji svake godine od 2006. organizuje tradicionalne novogodišnje akcije čiji ciljevi su pomoć ugroženim grupama (siromašnoj, bolesnoj i deci sa invaliditetom). Nisam u Srbiji, na moju veliku žalost, ali da jesam pridružila bih se akciji u kojoj učestvuju  i kolege iz Wannabe MagazinaVolim da pravim poklone za drage ljude, i ništa me ne čini srećnijom kao osmeh na njihovim licma, a ko se više raduje poklonima od dece? Niko. Napravite razliku, i podarite osmeh onima kojima je najpotrebniji. Vama to znači malo a njima, verujte, mnogo.

Laku noć svete. 

venerdì 18 novembre 2011

Volim...

Dragi dnevniče,

Zapustila sam malo ove tvoje stranice. Nema se vremena. Živimo u nekakvom svetu punom žurbe, trke. Zašto je to tako? Ne kažem da mi je bilo bolje kada sam imala vremena na pretek, kada nisam prosto znala šta ću sa samom sobom. Ni onda nije valjalo. Ne valja ni sada kada mi sati i minuti klize kroz prste, kada, usled nedostatka slobodnog vremena, ne stižem da uradim sve što bih htela i volela da radim. Svađam se sa ručnim, sa zidnim časovnikom ali džaba. Dan ima 24 a ne 48 sati a i onda, bojim se, dan mi ne bi bio dovoljan.

Zašto nikada nismo zadovoljni? Kada je leto, žalimo se na vrućinu. Kada je zima, opet nam ne valja. Lede nam se ruke, stopala podrhtavaju od hladnoće, usne plave a mi škrgućemo zubima od besa.  - Hoću leto - čuje se sa svih strana - mrzim zimu!  U proleće je sve nekako lepo, sve buja, cveta cveće, ptice pevaju, ali i u toj idiličnoj slici naćićemo nešto što nam smeta. Makar to bila i totalno nebitna sitnica, neki nemio događaj koji vas vezuje za to godišnje doba kao mene na primer. Ne mislim samo na bombardovanje Srbije 1999, setim se i jednog proleća 1993, tamo u Tiršovoj, dovoljno da mi telom prođe jeza. I danas imam strah od bubašvaba. Jesen, rećićete, šta njoj fali? Kiša. U jesen počinje da pada kiša a ona me često deprimira. Budi u meni melanholiju. U principu ne volim jesen, mada postoje momenti i kada mi prija.

Legitimno pitanje bi bilo: Ima li nešto što voliš? Ima. Volim da pišem. Volim da se smejem. Volim da čitam knjige. Volim slatkiše, da jedem a i da ih spremam. Volim dobre, iskrene i poštene ljude i trudim se da samo takvima i budem okružena. Volim život, iako mi je naneo mnoge nepravde, znao da me rasplače i ugrize za srce tamo gde najviše boli. Volim da putujem i da mogu provela bih život u putovanju oko sveta, upoznavajući nove i zanimljive ljude. Volim svoje prijatelje, one bliske koje mogu da nabrojim na prste obe ruke i one drage, uglavnom poznanike, koji su učinili ovih tridesetak godina lepšim i zanimljivijim. Volim jednu Jelenu, da sam mogla da imam sestru volela bih da je baš kao ona. Tako i zovemo jedna drugu, seka. Volim svoje roditelje jer su me izveli na pravi put. Volim svoju baku po ocu, Ljubinku, kažu da sam ista ona.



Volim zalaske sunca. Volim Pariz, u nekom od svojih prošlih života mora da sam živela u njemu. Volim Buenos Aires, tužnu pesmu tanga, Gardela..u poslednje vreme mi je san da obiđem Argentinu. Volim plazma keks, mnogo, i za svaki rođendan pravim plazma tortu. Volim Vojvodinu, Sremske Karlovce, mesto koje je promenilo moj život i moje drugarice iz gimnazije Ljilju, Katarinu, Lelu i Cecu. Volim Italiju, moje Trento, i prijatelje, raštrkane po svetu, koje sam stekla za vreme studija.  Volim jednog divnog druga Marija ali malo više njegovu tek rođenu ćerku, Oliviju, koju jedva čekam da upoznam. Kada sam tužna, pogledam njenu fotografiju i odmah mi se popravi raspoloženje.

Volim.. ne umem da mrzim.. mržnja je tako ružan osećaj. Koga ili šta vi volite?

mercoledì 2 novembre 2011

Šta žene žele?

Dragi dnevniče,

Suncem okupano popodne probudilo je u meni neke stare i pomalo zaboravljene osećaje. Misli nisu mogle a da me ne vrate u jedan austro-ugarski kafe, u vreme zalaska sunca. Svojim prodornim muškim glasom postavio mi je sasvim jednostavno pitanje.

-           -  Madam, šta želite? - Reče sa osmehom koji nije skrivao njegove pravilne, snežno - belo zube dok su nam se pogledi stapali. 

-          -  Vi, šta biste mi ponudili? - Upitah sa neskrivenom radoznalošću deteta koje je upravo otkrilo svoju novu igračku. Novo mesto koje je odisalo toplotom i skladnošću a koje kao da je samo čekalo na mene.

-          -  Ako bih Vam predložio Saher, Vi biste mi rekli ne, previše obično, očekivano. Svi turisti to govore i naravno, vaša opaska bi bila na mestu.  Ja vam predlažem bečku tortu. Slaže se savršeno sa vašim kestenjastim očima.

Ne znam da li sam u tom momentu želela baš tortu à la Beč ili nešto drugo. Jednostavno prepustila sam se njegovom istančanom ukusu koji je možda, a a možda i ne, grešio. 

Šta žene zapravo žele a da se ne radi o skupocenom nakitu, firmiranoj garderobi, bogatom mužu, vereniku, dečku ili slično? Žele li Saher i Bečku tortu? Bila sam u dilemi ali sam, praćena njegovim magnetnim pogledom, samo polako klimnula glavom. 

-          -  Može. Donesite mi parče bečke torte i šolju čaja, da se malo ugrejem. - Rekoh trljajući ruke o ivice rukava džempera pokušavajući uzaludno da ih zagrejem.  

     Zimsko predvečerje šaralo je nebo svojim mastilom u jednom austro - ugarskom gradiću. U pozadini stari pijanista svirao je mesečevu sonatu bacajući s vremena na vreme pogled na sto u uglu za kojim je sedela jedna žena i skicirala nešto, nekog, u blok - notesu.

-         -  Vaša torta, madam – Reče konobar spuštajući tanjirić na sto. Miris čokolade i lešnika golicao mi je nozdrve – A tu je i čaj, baš kako ste Vi to želeli.
     
Bečka torta. Ne možete da je ne volite.
     

Udaljio se laganim ali sigurnim korakom i uputio ka susednim stolom.

- Madam, šta želite? 

Scena se ponavljala samo je protagonista imala dugačiji sjaj u očima boje pečenog kestena. Naravno, uz neizbežni kompliment. 

Šta žene žele? Svašta nešto a među tome svašta nađe se i neka bečka torta i porcelanska šolja iz doba Marije - Tereze puna toplog napitka. Po vašoj želji. 

-          - Toplu čokoladu. Hvala. 

Uz naklon pravog, istreniranog austro-ugarskog sluge, nasmejani konobar udalji se od elegantne gospođe. Pijanista je promenio melodiju. U pozadini dominirao je dobri, stari Šopen.

Šta žene žele? Ne znam. Mogu da ti kažem ono što ja trenutno želim. Da osetim miris bečke torte u starom austro-ugarskom kafeu i čujem ono toplo, poznato: Madam, šta želite?

giovedì 27 ottobre 2011

Dobro jutro

Dragi dnevniče,

Ima li ičega lepšeg nego probuditi se sa osmehom na licu? Znaš onaj osećaj dok se u krevetu protežeš kao mačka i sve ti nešto toplo oko srca. A da ne pričam o volji i želji da ostaneš ispod pokrivača čitavog dana i uživaš u knjizi koju si počeo da čitaš prethodnog dana.



A onda, dok uživaš u jutarnjoj odi sreće i pesmi tišine, osetiš miris kafe iz susednog stana i znaš, nije potrebno da ti to kaže sat koji si već planirao da baciš kroz prozor jer ne želiš da ti kvari momenat, da je vreme za ustajanje.


Sve ti nekako lepo, čak i oblaci koji su konačno pristali da puste svog jučerašnjeg zarobljenika sunce, koje ti se iz daljine osmehuje. Nema ničeg lepšeg nego započeti dan sa pozitivnim i veselim mislima, zar ne?



Dobro vam jutro, ma gde bili.. Biće ovo jedan divan dan, osećam. 

sabato 22 ottobre 2011

Mojih godinu dana sa Wannabe Magazinom

Dragi dnevniče,

Postoje momenti u životu kada se, negde usput, izgubite, pokušavajući uzaludno da pronađete sebe. Do pre godinu dana bila sam baš u jednom takvom periodu, izgubljena u hodnicima svojih tridestak leta tražila sam bezuspešno izlaz iz lavirinta u kom sam se dobrovoljno skrivala. 

Pisanje sam oduvek smatrala hobijem, samo. Pišem otkad za sebe znam, nižem misli kao niske bisera ali sam ih uglavnom ljubomorno čuvala za sebe. Nedostatak samopouzdanja, govorila je moja mama, dok sam ja uporno odmahivala glavom. Nije se radilo o tome, jednostavno, pisanje mi je bio nekakav izduvni ventil koji sam koristila kad god bih stigla, uglavnom kada bih bila potištena, neraspoložena, mada je bilo i momenata kada sam pisala i o nekim lepim stvarima. Trudila sam se da svet oko sebe pretočim u bujicu reči koje su najbolje opisivale ono što se skrivalo u mom srci i mojoj duši. 

Po dolasku u Italiju na studije diplomatije krenula sam da pišem svoj prvi i jedini, za sada, roman, "Balkanski virus". Bilo je to nekako više iz revolta, iz želje da ubijem nostalgiju u sebi, ne razmišljajući da bi jednog dana mogao da ugleda svetlost dana. Čekala sam skoro deset godina na taj momenat. Pre dve godine, baš u ovo vreme, bila sam na svom Prvom autorskom Sajmu knjiga u Beogradu. Kada sam se vratila iz Beograda u Italiju, nešto je puklo u meni. Knjiga koju sam pisala s neizmernom ljubavlju odjednom mi je postala mrska. Sanjala sam da je spaljujem čak. Pisanje, koje mi je ponavljam bilo običan hobi, pretilo je da napravi totalnu pometnju i po nekom mom, pogrešnom naravno, mišljenju kosilo se sa svime što sam do tada smatrala bitnim. "Pogrešila si definitivno fax, a da ne govorim o masteru - govorila sam sebi - Ti zaista sebe vidiš u političkim vodama?" Odgovor nisam pronalazila a bes je rastao svakim danom sve više i više.  Prosto nisam znala šta ću sama sa sobom a sve oko mene je bilo obojeno tamnim bojama. Svetlih nije bilo, izbrisala sam ih svesno iz palete životnih boja.

 
Pre godinu dana stvari su odjednom počele da se menjaju. Petog oktobra, devojka kojoj ću zauvek biti zahvalna jer mi je pomogla da shvatim koliko volim ovo što radim, Jelena, poslala mi je poruku na ovoj istoj mreži u kojoj mi je predlagala da počnem da pišem za jedan beogradski online magazin. Wannabe Magazine.  Nisam puno razmišljala, nekakav skriveni glas mi je sugerisao da pristanem. Poslušala sam ga, srećom. Tako je počela moja wannabe avantura koja i dalje traje.  365 dana, 12 meseci, 3 koordinatorke, 56 objavljenih tekstova na koje sam ponosna. Lepo je biti deo jednog ovakvog tima, zaista.  Jedno veliko hvala svima koji su se našli na ovom mom wannabe putu i učinili ga lepšim.  Svima onima koji su uvek tu da me podrže i podsete da nema odustajanja.  Jer pravi pisac ne odustaje. Nikad.


domenica 16 ottobre 2011

The hardest thing - sećanja na 16. 10. 2007

Dragi dnevniče,

Upravo sam se vratila sa večere kod naših kućnih prijatelja. Nisu mogli da ga ne pomenu, da ga se ne sete, da ne vrate svoj lični film četiri godine unazad. Spominjali su ga samo po dobru, sećali se njegovih pesama i gostovanja u raznim tv emisijama. Rekoh i ja neku reč, iznesoh svoja mišljenja. Koža se ježila pri svakoj od njih. Sa malog ekrana začula se jedna njegova pesma. Krenula je suza. Emotivno čeljade u meni nije uspelo da se suzdrži. Kako bih? Svake godine na ovaj isti dan prolazim kroz istu agoniju. Isti je početak, nimalo različit kraj. Samo se pozorišna scena života menja.


                                                      Ostaćeš zauvek u našim srcima....


Te godine bila sam u Mađarskoj na razmeni studenata. Prolazila je moja treća nedelja u gradiću na austrijskoj granici. Jesen  tek što je stigla, hladnoća se uvlačila u svaku poru naših života. Stvari su se menjale vrtoglavom brzinom a da toga nisam ni bila svesna.

 Vratila sam se u studentski dom promrzlih ruku, crvenog nosića kao u klovna. Duvao je vetar, hladan i oštar. Njegova tužna pesma nije slutila na dobro. 

mercoledì 5 ottobre 2011

Otkucaji

Dragi dnevniče,

Palo je veče a sa njim i veo tišine koji mi prekriva lice. Sklopnjenih očiji osluškivala sam otkucaje zidnog časovnika. Dan mi je prosto proleteo a da nisam stigla da se osvrnem za sobom i zagledam se u dno šolje od kafe kojom sam započela dan.

Ne znam zašto ali biram uvek jednu te istu šolju. Onu. Kao da je deo nekog i previše vrednog, ili pak pozlaćenog servisa a nije. Jedna sasvim obična šolja koja u sebi ipak ima nešto zaista vredno, uspomenu na studentske dane u Moskvi i jednu poznu jesen okićenu snežnim nakitom.

U poslednje vreme imam osećaj da mi sati prolaze kroz prste kao pesak u peščanom časovniku. Dok trepnem okom sunce je zašlo iza planina, nebo upalilo svoje beskrajne svetiljke a mesec me poziva na počinak. Pokušala sam, nije da nisam, da mu se oduprem, ali san me uvek pobeđuje.



Otkucaji. Kratki, glasni i jasni. Kazaljka se pomiče mic po mic u nekom svom ritmu koji kao da mi šapuće. Čujem ga, kaže da prekinem da zevam, ili baš ako moram da stavim ruku na usta. Nije lepo, upozorava me.



Zevam. Jednom. Drugi put. Samu sebe podsećam na onaj cvet iz detinjstva, tamo u bašti ispred onih zgradica iza moje, koje sam zvala zevak. Sad, ne znam da li se taj cvet zaista tako zove, verovatno ima neko drugo, kulturnije i lepše ime. Za mene će ipak uvek biti zevak.



Otkucaji. Tanani, sićušni i tako diskretni. Otkucaji sreće. Otkucaji srca. Još jedan intenzivan dan je iza 
mene.



Idem da se ušuškana pod čaršavom prepustim mesečevoj sonati. Ne znam za druge ali ja ću na lalanje.



Laku noć svete!

domenica 2 ottobre 2011

Friends, voyages and happiness


Dear diary,

I am to blame for leaving you alone for such a long period, I know. I left unwritten these pages for a month and the fault is not online mine. I know, I was quite busy with my new work, with the wedding of my friend, but I also took a week of holidays when my dear friend Ljiljana came to visit me. You remember Ljiljana, don’t you? I already mentioned her in some of my stories and now you can meet my great high school friend.

Ljiljana arrived to Italy from France, where she lives, on Thursday 8th September. While was going to the train station I was so excited that I couldn’t wait for her to arrive. Last time when I saw her it was back in 2009 during my holidays in Serbia. Two long years have passed since those days I spent in Novi Sad, her town, but we were always in contact by mail, facebook and skype. Finally she took of the train and I saw her, different with her new hair style but always the same girl I left at the Novi Sad’s bus station. Finally I could have hugged and kissed her and spent some time with. You just can imagine my happiness and joy, all those emotions that only friends can give us!

Ljiljana stayed with us for a week, the long and intensive one that will be part of my memories forever. We have done a lot of enjoyable and funny things together, and had precious moments that we’ll never forget. We traveled together, visited the city of Romeo, Verona, and went to one of the most romantic places, Venice. It was really very nice week. Since pictures say more than words, I’ll leave you with my personal holiday postcards.

With love,
Emy


Venice 2011


Lilly, me and Venice


St. Marco Church's Tower



Lilly, Murano, Venice




Walking through Venice .. let's make some pose.


At the Arena of Verona 




Julietta's balcony


Friends, happiness and joy


Outside of Verona's arena


Trento - at the Buonconsiglio Castle



The Buonconsiglio Castle's garden

martedì 30 agosto 2011

LIFETIME moments

Dear diary,

I’ve finished with the work for today and finally I have some time for myself, for my thoughts that I usually share with you. It passed some time since our last ‘conversation’, but here I am, ready to talk too much, as always.

Today I want to speak about lifetime moments, days or hours so special for us that we will always keep alive in our memory.  I had a few moments like this that I keep in my heart and remember from time to time. This weekend I lived one of those precious instants that cannot be described by words so easily but I will give a try.

I met Fabiola exactly 11 years ago. I was travelling from Trento to Trieste where I was supposed to go to the university to matriculate myself. She was going there too, for the same reason. In that train actually began our friendship although we couldn’t suppose that at the time. The university started in October 2000 and that first year I ended up in a catholic dormitory run by the nuns of Providence where I met again with Fabiola, Faby as we all call her, and the other two girls Alessandra and Clara. We became close friends no matter the following year they moved to a flat and I stayed in a crazy catholic dormitory where I spent three years.  The guys who lived at the time in a man catholic dormitory, our university colleagues, used to call us Providence girls. I still have the habit to call us with the same lovely nick name that reminds me of good old university days.


giovedì 25 agosto 2011

Balkanski virus - deseto poglavlje

Prošlo je više od godinu dana od dana kada ga je ostavila, kada ga je izdala i slagala, a i dalje je bila prisutna u njegovom srcu i to protiv njegove volje što mu je jako smetalo. Šta je bilo bilo je, iz kože u kojoj je bio se nije moglo van, i hteo, ne hteo, morao je da prihvati situaciju u kojoj se našao. Onog dana kada je video u emisiji na tv-u nasmejanu i srećnu Anu, zakleo se samom sebi da će okrenuti novu stranicu života, na kojoj nije bilo mesta za Anu, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Nije da se nije trudio, mnoge su devojke prošle Srđanovim životom od Aninog odlaska, ali sve su one bile dobre samo za jedno, seks i ništa više od toga. Mnogi njegovi prijatelji otvoreno su mu prebacivali zbog načina života koji je vodio od Aninog odlaska ali njihove više nego dobronamerne kritike nisu bile prihvaćene onako kako su se oni nadali. Srđan je morao da prođe kroz taj neki svoj pakao, morao je da dotakne dno ne bi li se nekako povratio od šoka koji mu je prouzrokovala njegova, na žalost, sad već bivša devojka. Nije mu bilo pomoći, trenutno bar, i morao je da se navikne na suživot sa duhovima prošlosti koji su ga svakodnevno proganjali. Hteo, ne hteo, morao je da prihvati bolnu istinu o rastanku sa Anom i da nastavi svoj život kao da ona nikad i nije postojala. Kao da je to bilo lako! Nije, jer ma koliko bila daleko, kao da je imala moć da ga i tamo iz čizme kontroliše i vlada njegovim mislima i srcem.
Bila je zabrinuta za njega, i svakodnevno mu je to govorila, ali njenu brigu, kao ni brigu njihovih prijatelja, Srđan nije shvatao ni prihvatao. Nisu postojale te reči koje bi njegove muke izbrisale, koje bi otopile led sa njegovog napaćenog srca. Nataša nije mogla više da ga gleda u takvom stanju. Ipak, prošlo je više od godinu dana, što je mnogo mnogo je. Nije mogla da dozvoli da potone do dna zbog one čije ime nije bilo vredno pomena, zbog one kojoj ništa više nije bilo važno ni njen nekadašnji dečko ni sama Nataša koja je, takve stvari se na žalost najlakše zaboravljaju, bila njena najbolja drugarica iz školskih dana. Srđan je uporno odbijao ne samo njenu već i pomoć njihovih starih prijatelja i svesno je sebe gurao u propast  što nije mogla da dozvoli. Morala je pothitno da nađe neko rešenje. Morala je što pre da mu nađe neku normalnu devojku koja će biti u stanju da mu izbije iz glave onu glupaču i da ga konačno vrati na pravi put. I samo jedna devojka je odgovarala tom opisu. Samo, trebalo je nekako da ih upozna i da sprovede svoju ideju u delo. Na sreću, vreme joj je išlo na ruku. Bližio se njen osamnaesti rođendan koji je želela da proslavi na spektakularni način organizujući za tu tako posebnu priliku žurku u svom stanu. Nadala se samo da će joj onaj baksuz od njenog oca dati dozvolu sa tako nešto. Uostalom, u zadnje vreme je često napuštao Beograd na duže periode, navodno zbog posla, i ako je Nataša imala bar malo sreće, tako će biti i za vikend kada je planirala da napravi party. 
„Ćao Ivana, Nataša ovde.  Šta radiš danas popodne? Treba mi tvoja pomoć. Znaš malu Tanju, onu što studira medicinu sa Tikom, što živi tamo kod tebe u kraju? Šta misliš da je upoznamo sa Srđanom?“ Iznenada joj sinula idealna ideja kako da prekrati sve muke svom najboljem prijatelju.

martedì 23 agosto 2011

Il virus balcanico - nono capitolo

Erano passate due settimane dal giorno in cui dovettero per forza maggiore abbandonare la loro città natale a causa della guerra civile che non aveva risparmiato la loro repubblica. Si erano rifugiati dalla nonna materna che viveva a Belgrado perché, a differenza dei molti loro concittadini, avevano la possibilità e qualcuno pronto per ospitarli. Belgrado però non poteva sostituirle Sarajevo nonostante tutti i sforzi dei familiari per farla sentire come se fosse a casa propria. Ogni volta che la vedevano piangere si sentivano male. Avevano cercato di rincuorarla però le loro parole di conforto non aiutavano a Selma di sentirsi meglio. Né riusciva a dimenticare le offese, tutte quelle brutte cose che hanno preceduto la loro partenza da Sarajevo. L’unica cosa che poteva fare era continuare con la propria vita che non era più la vita. Era un brutto sogno che non aveva la fine.
Era già morta quel giorno in cui l’uomo che amava le aveva detto che era un miscuglio,  che non era più la donna che avrebbe potuto sposare e che non avrebbe voluto vederla mai più. Il cuore aveva smesso di batterle quando la madre le aveva confessato che avevano minacciato di massacrare lei stessa, il marito e la figlia se non avrebbero lasciato la città. Quella notte stessa hanno preso tutto l’occorrente se ne sono andati. Col primo impulso, hanno pensato di nascondersi dallo zio Ibrahim, il fratello del padre di Selma, a Srebrenica, però Slavica, la madre di Selma, aveva insistito di andare in Serbia e Amir non poteva fare altro che darle retta.  “Almeno là non c’è la guerra. Saremo al sicuro.” Gli aveva detto mentre caricavano le ultime cose. Tutti e tre hanno pianto dalla tristezza mentre lasciavano alle spalle la loro città, promettendo a se stessi che un giorno ci sarebbero ritornati. Un giorno quando la guerra sarebbe finita. Sì, Selma poteva continuare a vivere. Anzi, doveva continuare a vivere.


Aveva bisogno di un po’ di tempo per capire cosa aveva fatto e che le sue azioni, a suo malgrado, potevano avere delle conseguenze che avrebbe potuto evitare. Sfortunatamente, non aveva l’altra scelta che abbandonare il tetto familiare perché la sua pazienza aveva dei limiti e alcune cose Saša non avrebbe potuto tollerare più. Forse avrebbe potuto sacrificarsi per la salvaguardia della pace in casa e lasciar correre le cose. Il suo carattere, a volte era troppo impulsivo e questo non poche volte gli era d’intralcio, era uscito a gala e il resto ormai era la storia. Senza i pelli sulla lingua gli aveva detto tutto quello che pensava di lui, lo ha mandato al diavolo e se n’è andato da casa sbattendo la porta col desiderio di non tornarci mai più. Al primo istante pensava di andare da Miloš però subito dopo cambiò l’idea perché non voleva che sua sorella si preoccupasse. Alla fine, pensandoci meglio, aveva deciso di nascondersi dalla zia Vera perché da lei si sentiva al sicuro. Dopo la morte del padre la zia era l’unica che gli era rimasta, la sua era l’unica e vera famiglia di Saša su cui poteva contare sempre, anche  e soprattutto se passava dei brutti momenti.
“Certo che puoi rimanere qui quanto vuoi, però dovresti informare Tijana e Dragana del tuo trasloco.” Gli disse la zia Vera quando quella mattina era ritornata da Vrnjačka Banja. Non sapeva che Saša stava da loro, sua figlia Maria non le aveva detto nulla perché suo cugino voleva mantenere il segreto. A dire la verità, neanche Saša pensava che si sarebbe fermato da loro due giorni. Pensava che la rabbia che provava sarebbe svanita presto però non era cosi. Non aveva alcuna intenzione di tornare a casa propria.
“A mamma non importa dove sono io. Le importa più di Jovan che di me. Penso che non si sia neanche accorta della mia scomparsa. Però hai ragione zia, dovrei almeno dire a Tijana che sono qui.” Di sicuro stava impazzendo dalla preoccupazione, pensò Aleksandar mentre digitava il numero del telefono di suo futuro genero.
“Ciao, sono io. Mia sorella sta là? Posso parlare con lei Miloš? Ascolta, devo chiederti un favore grosso. Devi convincerla di trasferirsi da te. La nostra casa non è un luogo ideale dove vivere.”
Non pensava che un giorno avrebbe potuto dire una cosa del genere, però doveva a qualunque costo proteggere la sua sorellina. Lo aveva promesso a loro padre la mattina stessa in cui era arrivato da Vienna per l’ultima volta, e mentre erano in macchina che li portava a casa dall’aeroporto,  gli aveva detto di avere paura per una serie di minacce arrivate all’ambasciata che erano indirizzate a lui. Saša gli aveva rinnovato la stessa promessa nel giorno del funerale. Da sempre loro padre era l’appoggio morale della figlia, che non lo dimenticava nonostante fossero passati ormai sei mesi dalla sua scomparsa. Non poteva più contare su di lui, ma poteva contare su Saša che, anche se non poteva sostituire il padre, era l’unico dalla famiglia che le era rimasto.
“Ciao, sorellina. Io sono dalla zia Vera, non ti devi preoccupare per me.”


                                  *
Si stava preparando per uscire pensando a lui, all’amore che provava nei suoi confronti, alle settimane passate insieme. Era il periodo più bello della vita di Nataša che per la prima volta si era innamorata, come capitava a tutte le ragazzine della sua età, e le sembrava di poter volare. Era “cieca” per accorgersi del mondo,  per lei esisteva soltanto Nicola e il loro amore. La scuola era come se non ci fosse, aveva accumulato troppe assenze nell’ultimo mese che in qualunque momento poteva essere scoperta dai genitori. Era poco probabile che succedesse una cosa del genere, visto che per loro esisteva solo il lavoro, dopo il quale venivano le loro figlie, Nataša e sua sorella Nina. Per fortuna, negli ultimi giorni in città c’era un caos totale a causa della protesta studentesca e anche volendo, i suoi genitori non si sarebbero accorti di lei. Sulle barricate erano già tutti gli amici suoi e di Nicola e non poteva perdere, per nulla al mondo, l’evento principale del giorno. 
“Nadia, stai andando da qualche parte?” Nel momento in cui apriva la porta vide la sorella minore che era apparsa d’improvviso.
“Vado da Nicolina, dobbiamo studiare per il test finale di biologia. Sai come è severa la madrina Jelena, non tollera alcun tipo di favoritismo.” Sorrise Nataša. Per la prima volta non si era sentita di arrabbiarsi con la sorella per quel sopranome che detestava, primo perché era in ritardo, e poi non voleva che quel dittatore di loro padre la scoprisse.
“Lo so, proprio come lo so che non sei mai stata capace di mentire. Vai di nuovo alle dimostrazioni di piazza con Katarina. La protesta di DEPOS[1], ne parlano in città da giorni.” Nina era ben informata.
“Ascolta piccola, se ne parli con mamma e papà, ti meno! Hai capito?” Alzò il tono della voce sperando di chiudere così la discussione però Nina non aveva paura.
“Tu sei pazza! Papà ti ucciderebbe se lo sapesse! La figlia del generale Miletić supporta l’opposizione! Non sei normale! Ti rendi conto cosa stai per fare?” Continuava Nina.
“Ascoltami, non voglio litigare, sono in ritardo. So che papà mi avrebbe ucciso perciò stai zitta, ok?”
Non aspettò la risposta della sorella, uscì dalla loro stanza correndo come se avesse paura che il loro padre potesse coglierla in fragrante mentre faceva qualcosa d’illecito.


A volte penso che il nostro paese sia condannato ad una rovina eterna. Come se non fosse sufficiente che i nostri cari stessero combattendo in questa, a mio avviso, assurda guerra, ora ci hanno pure condannato per qualcosa che non abbiamo commesso noi. Questi giorni mi sento come se fossi nello stesso tempo prigioniera di un regime che non accetterò mai, finché avrò vita, e una persona libera se guardo tutti questi giovani che mi circondano. Mi riempie d’orgoglio sapere che non sono l’unica che vorrebbe far scendere dal piedestallo il Maresciallo. La mia speranza è che molti giovani si uniranno a noi amareggiati ed arrabbiati in questa battaglia che mi auguro non durerà ancora a lungo. Ma poi, in un momento di sconforto, mi chiedo se davvero vale la pena combattere. Qualunque fosse la risposta, io non perdo la speranza. Io credo ancora nel nostro potere, nel potere di coloro che un giorno restituiranno la rispettabilità a questo paese. Nel potere di coloro che un giorno ci faranno ritirare da tutti i fronti balcanici perché questo non è la nostra guerra. Non è la mia guerra, né dei miei coetanei che sognavano un futuro diverso, un futuro che ci univa non separava.
Come riuscire a spiegarlo a tutte quelle teste calde che stimano colui che ci ha rovinati, che ci ha messo in una posizione sfavorevole e che è l’unico colpevole per le sanzioni economiche che non volevamo né meritavamo. Impazzisco ogni tal volta che sento i vecchietti come parlano di lui con venerazione. Mi basta sentire colui che è purtroppo mio padre con quale rispetto parla del suo maestro, come lo elogia, che mi venga il voltastomaco. Per colpa sua e dei suoi commilitoni mio fratello se n’è andato, chissà dove si trova ora e se è al sicuro. Mi viene da vomitare se penso a coloro che sono seduti comodamente sulle loro poltrone, al caldo dei loro uffici ministeriali, mentre portano questo paese in rovina. Per colpa loro mi sono ammalata e chissà quando, e se guarirò, solo il Dio lo sa, da questo virus balcanico per il quale non hanno ancora trovato una cura.
“Ciao Sonia. Uh, solo il Dio sa se riceverai un giorno queste righe con le quali sto riempiendo questo foglio bianco, però spero dal cuore che questa lettera servirà a qualcosa. Di sicuro ti chiederai dove sono ora, se ti capita di pensare a me e a quello che avevamo un anno fa. Entrambi speravamo che questa follia non sarebbe durata a lungo, però come vedi, siamo ancora lontani dalla pace che potrebbe rimettere i nostri paesi sulla strada dell’amicizia. E non puoi immaginare quanto io soffra ogni tal volta che qualcuno parli male della nostra città però, presumo che i media serbi trattano la capitale croata alla stessa maniera. Purtroppo è in atto una guerra civile, e quando c’è quella, molte cose perdono il significato che avevano. La gente dimentica ma io non posso, né voglio, farlo. I ricordi di quei bei tempi ormai passati sono una toccasana per me che mi mantiene ancora in vita, insieme alla speranza di poterti rincontrare un giorno là dove confluiscono Sava e Danubio.”
Scrivendo, gli era venuta una voglia pazzesca di piangere e per la prima volta da quando si erano trasferiti a Zagabria si è sentito in vena di sfogarsi, di buttare dal cuore e dall’anima tutta la tristezza e la rabbia accumulatesi nell’ultimo anno. Non poteva né voleva smettere di piangere, anche se le sue lacrime stavano già bagnando il foglio sul quale stava scrivendo l’ennesima lettera indirizzata a lei. A lei dalla quale nemmeno tutto l’odio dei loro connazionali poteva separarlo. A lei che amava forse più di se stesso, però purtroppo il suo amore non era in potere di restituirgli né Sonia, tantomeno il tempo perduto. Poteva soltanto sognarla, guardare di nascosto le foto che li ritraevano del suo vecchio album che stava di nuovo nelle sue mani e sperare. La sua unica speranza era che qualcuno da lassù ascoltasse le sue preghiere e che un giorno, una volta terminato il conflitto, potesse ritornare a casa. Sì, il termine esatto era la casa perché, nonostante tutti i sforzi di Dražen, Zagabria non avrebbe potuto mai essere considerata una casa per lui. Né sarebbe stata mai in grado di prendere il posto nel suo cuore che apparteneva alla città bianca. Mai. Un giorno lui tornerà a casa sua, quella vera. Si asciugò il viso bagnato dalle lacrime, emise un sospiro profondo, deciso come lo era mai prima di terminare la sua missione. Sonia doveva sapere che lui c’era, che era presente, e che, nonostante i chilometri che li separavano, poteva sempre contare su di lui.
La protesta studentesca, avente per lo scopo la destituzione del Maresciallo, scombussolò come un vero terremoto non soltanto la capitale serba ma anche le altri grandi città del Paese. Vi parteciparono molti ragazzi giovani, come Saša e i suoi amici, che avevano posto tutte le loro speranze in quella battaglia, che non aveva portato il risultato sperato però apriva almeno uno spiraglio verso la vittoria che non era poi tanto lontana. Una battaglia persa non significava che la guerra era persa, al contrario, perché prima o poi il presidente – tiranno si sarebbe ritirato dal potere. Quella sua troppa sicurezza e il sorriso acido andavano sui nervi a Saša che sognava il giorno in cui lo avrebbe visto dietro le sbarre o meglio ancora impiccato nella piazza di Terazije per dare esempio a tutti. Quella sì che sarebbe stata la punizione giusta per quel bastardo che aveva avuto il coraggio di dichiarare con la mente fredda e senza alcuna vergogna che aveva l’appoggio totale sia dei lavoratori e dei cittadini che dalla gente di campagna, scordandosi deliberatamente degli studenti e delle loro richieste che ignorava come al solito. Saša era indignato però cosa altro si poteva aspettare da uno come Milošević? La battaglia continuava. Neanche una bomba atomica avrebbe destituito il presidente, disse un giovane dopo aver incontrato e parlato con il peggior malfattore che il Paese aveva, e Saša non poteva che essere d’accordo con lui.
Era talmente preso dai propri pensieri che non si era nemmeno accorto di Miloš che gli stava vicino e lo guardava con l’aria contrariata. Tijana non poteva più continuare a convivere con il dolore che le aveva causato il trasferimento del fratello, che ormai da settimane viveva dai parenti, e aveva pregato Miloš di cercare di farlo ragionare per convincerlo di tornare a casa. Miloš conosceva bene il futuro cognato, erano cresciuti insieme, e se sua futura moglie era testarda, il fratello di lei lo era ancora di più. Tra amici, poi,  già si sapeva, non era affatto un segreto, che Saša era arrabbiato da morire con la madre per la sua relazione amorosa con il ministro della pubblica istruzione e che non avrebbe fatto mai, per nessuna ragione del mondo, un passo indietro rispetto alla decisione già presa perché non aveva alcuna voglia di tornare là da dove era scappato di propria iniziativa. Miloš non lo biasimava però nonostante tutto non poteva molare la presa così facilmente. Saša doveva dargli retta se non per altro almeno per far stare tranquilla Tijana. Miloš non poteva permettere che le succedesse qualcosa a causa del comportamento infantile di suo fratello, proprio nel momento in cui la sua gravidanza era ormai quasi al termine, mancavano pochi mesi al lieto evento, e lo stress inutile che le provocava la situazione in cui si trovava poteva nuocere alla sua salute.
“Dove sei arrivato col pensiero? Mi piacerebbe saperlo. Stai preparando qualche piano anti-governativo?” Scherzò Miloš. Doveva pur iniziare il discorso in qualche modo. Se gli diceva immediatamente quello che voleva dirgli rischiava che il loro incontro andasse in una direzione  pericolosa che era assolutamente da evitare.
“Da nessuna parte in particolare. Stavo pensando a quel bastardo che rimarrà al potere nonostante tutte le nostre proteste. Questo paese ha bisogno di un miracolo, peccato che non ci sia un Babbo Natale che mi porterebbe come regalo la sua testa su un vassoio d’argento.” Rispose Saša con ironia che traspirava tutto la rabbia e l’odio che provava nei confronti del presidente.
“Non c’è verso Saša. È inutile. Tutto il nostro nervosismo e la rabbia non serviranno a nulla. Come se potessimo cambiare qualcosa noi. Perdiamo soltanto inutile energia in chiacchiere che riguardano la politica.” Stava cercando delle parole giuste per iniziare il discorso su Tijana. Invece di parlargli delle cose serie, si perdevano in inutile chiacchiere che riguardavano quel mostro che sì, aveva rovinato la vita a tutti loro, però non poteva essere il centro del loro mondo. Purtroppo, Miloš non trovò le parole giuste affinché Saša stesso non toccò l’argomento.
“Hai ragione. Lasciamo perdere la politica. Dimmi, come sta Tijana? Ci siamo persi di vista ultimamente, soprattutto per colpa di..” Non riuscì a finire il proprio pensiero per paura di arrabbiarsi soltanto menzionando quell’individuo che era riuscito a creare una spaccatura tra i membri della loro famiglia.
“Meno-male che ti sei ricordato di avere una sorella. Tijana non sta proprio bene. È molto nervosa, puoi ben immaginare perché. Non tocca a me di farti la predica però sei un mio amico e mi sento in dovere di dirti in faccia quello che penso. Lei ha bisogno di te, ha bisogno della pace che non trova da quando te ne sei andato. Se non per altre ragione, almeno dovresti per Tijana mettere da parte il tuo orgoglio e tornare a casa.” Gli disse quello pensava non badando minimamente al fatto che Saša potesse arrabbiarsi o meno con lui. Credeva che il suo amico gli avrebbe dato retta alla fine perché, in fondo, anche lui sotto-sotto sapeva di avere torto.
Saša era zitto. Di un tratto si vergognò per il proprio comportamento e non avendo il coraggio di guardare in faccia il suo interlocutore, si mise a fissare le punte delle proprie scarpe. Le parole che Miloš gli aveva detto lo ferirono molto, più di quanto volesse ammettere. Se teneva tanto a qualcuno, quella persona era di sicuro sua sorella. Non avrebbe perdonato mai a se stesso se lei soffrisse per colpa sua. Forse doveva dare retta all’amico nonostante non avesse voglia di andare oltre certe cose che lo facevano ancora soffrire, però non poteva prendere la decisione così veloce. Aveva bisogno di rifletterci sopra con calma e senza pressioni esterne.



Per la prima volta da quando aveva lasciato la sua città natale provò una sensazione strana che non conosceva in passato. Non si trattò di vergogna, c’era qualcos’altro che lo perseguitava come un fantasma ovunque andasse. Era un sentimento nuovo per Maksim che non si era mai trovato in situazione a mettere in discussione le proprie azioni e conseguenze che ne derivavano. Non era per niente facile ammettere che si sentiva in colpa per la maniera in cui se ne era andato, ma soprattutto perché era un codardo che non aveva avuto il coraggio per dire agli amici dove e perché andava, né di salutare lei. Per la prima volta da quando i suoi genitori lo avevano portato a Budapest Maksim ebbe paura di aver fatto lo sbaglio più grande della sua vita del quale si pentiva molto. Però, doveva essere sincero,  anche se a malincuore, e ammettere che tutto che gli succedeva era la punizione giusta che meritava assolutamente per tutto il male che le aveva fatto, per tutto il dolore che le aveva causato, che aveva causato anche a se stesso, solo che non se ne rendeva conto.



















[1] L’opposizione democratica serba, N.d.A.

Balkanski virus - deveto poglavlje

Prošle su dve nedelje od dana kad su morali prinudno da napuste rodni grad zbog rata koji nije poštedeo ni njihovu republiku. Pobegli su kod bake po majci u Beograd jer su, za razliku od mnogih njihovih dojučerašnjih sugrađana, imali mogućnosti i nekoga ko je bio spreman da im pruži utočište. Beograd ipak nije mogao da joj zameni Sarajevo ma koliko se njeni bližnji trudili da joj olakšaju boravak u prestonici Srbije. Svaki put kad bi je videli uplakanu, bilo im je teško ali njihove reči utehe nisu mogle da  pomognu Selmi da se oseća bolje. Niti je mogla da zaboravi sve one uvrede, sve one ružne stvari koje su prethodile njihovom odlasku iz Sarajeva. Mogla je jedino da nastavi sa svojim životom. Životom koji to više nije bio. Više je ličio na noćnu moru kojoj se nije video kraj.
Umrla je onog dana kad joj je onaj kojeg je volela rekao da je mešanac, da nije ona koju je želeo da oženi i da ne želi više da je vidi. Prestalo je srce da joj kuca kad joj je majka priznala da su joj pretili da će da zakolju nju, njenu ćerku i njenog muža ako odmah ne napuste grad. Te iste noći pokupili su svoje najbitnije stvari i krenuli. U panici su mislili da bi im najbolje bilo da se sklone kod strica Ibrahima u Srebrenicu ali je Slavica insistirala na odlasku u Srbiju i Amir nije mogao a da je ne posluša. „Bar tamo nije rat. Bićemo na sigurnom.“ Rekla mu je dok su pakovali poslednje stvari. Plakali su svi troje dok su ostavljali za sobom rodni grad obećavši da će se jednog dana vratiti. Jednog dana kad rat bude bio gotov. Da, Selma je mogla da nastavi da živi. Morala je da nastavi da živi.   
                          

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...