giovedì 4 agosto 2011

Balkanski virus - sedmo poglavlje

Bližila se prva godišnjica nezavisnosti države u kojoj je živeo, u kojoj je i dalje besneo rat, ali u glavnom gradu je sve bilo spremno za slavlje. Izgledalo je da su svi bili veseli osim njega. Njemu nije bilo do slavlja, nije imao šta da slavi. Prošlo je godinu dana ali nije mogao da zaboravi. Nije mogao da zaboravi drhtaj njenog glasa preko telefona kad joj je saopštio da odlazi, nije mogao da zaboravi svađu sa njegovim roditeljima jer su mu zabranili da se lično pozdravi sa njom, niti je zaboravio reči njegove majke dok je plakao tamo na parkingu ispred njihove zgrade. Baš kao što nije mogao da zaboravi suze njegove najbolje drugarice Katarine kad joj je rekao da odlazi. Prvih par dana po dolasku u prestonicu Hrvatske gajio je nadu da će se ipak brzo vratiti u svoj rodni grad koji mu se činio tako daleko kao da se nalazio na drugom kontinentu, ali kako je odmicalo vreme, njegove nade su se topile kao sneg u proleće.
Prošlo je skoro godinu dana kako nije imao vesti o njoj, ali nije mogao da je zaboravi. Nije se ni trudio. Pokušao je čak da pobegne od kuće i vrati se u Beograd ali je njegova misija bila totalni fijasko. Na kraju je morao da se pomiri sa činjenicom da sve dok rat bude trajao moraće da živi po pravilima koja su pisali drugi i da strpljivo čeka svoj momenat. Njihov momenat. A do tada,  nastavio je da misli često na nju, na njihove šetnje pored Dunava tamo kasno u noć, kad grad utone u san, na njihove duge razgovore telefonom kad bi je pozvao samo da joj poželi laku noć a na kraju bi joj želeo dobro jutro. Mislio je i na njega, Darka. Bili su najbolji drugovi. Nije bio baš oduševljen kad mu je na njihovoj rođendanskoj proslavi saopštio da mu se sviđa njegova sestra. Bio je strašno ljubomoran, kao i svaki brat. Ali na kraju je ipak popustio kad je shvatio da je Dražen imao dobre namere i da se i njegova sestra Sonja zaljubila. Koliko puta je samo lagao njihovog oca zbog njega i Sonje, nebrojeno puta! Nedostajala su Draženu dobra i stara vremena ali je ćutao i gutao u sebi reči svaki put kad bi mu došlo da spomene nju ili grad na Savi i Dunavu. Ne bi ga razumeli. Srbija je bila neprijateljska zemlja, Srbi su bili agresori, a Beograd, Beograd je bio đavolski grad u kojem se krio zločinac Slobodan Milošević i kad bi čuli šta on zaista misli o svemu tome, strpali bi ga odmah u zatvor. Jer naravno, osim što za godinu dana nije naučio da priča tečno hrvatski što mu je dolikovalo kao pravom Hrvatu, nije bio simpatizer predsednika Franje Tuđmana. Ali život je išao dalje, i morao je da se navikne na ono što mu se nudilo i na nova pravila igre kojih je morao strogo da se pridržava i protiv svoje volje.


U zadnjih nekoliko nedelja retko da je viđala svoje najbolje drugarice i to je počinjalo strašno da joj smeta. Jeste da nisu živele blizu jedna druge ali nekad ih to nije sprečavalo da provode slobodno vreme zajedno. Spremale su se za prijemni i nisu imale baš prilike da se vide, i nekako, bar se tako činilo Tijani, kao da su izbegavale jedna drugu. Katarina je, podstaknuta svojim raskidom sa Maksimom, odlučila da upiše medicinu i učila je kao luda, uz pomoć svog oca poznatog hirurga, ne bi li ispunila ne samo njegovu nego i svoju nekadašnju želju zbog koje se, navodno, odrekla zbog Maksima. Sonja je, srećom, jedina ostala dosledna svojim starim željama i spremala se da upiše italijanski jezik. Tijana je, fascinirana poslom njenog pokojnog oca nekadašnjeg  ambasadora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Austriji koga su ubili u Beču još uvek, iako je prošlo šest meseci od zločina, neidentifikovani lopovi, odlučila, iako su se tome protivili njena majka i njen stariji brat, da upiše Političke nauke. Niko od njihovih drugova iz razreda nije znao za to, bila je to odluka u poslednjem momentu koju je Tijana krila od svih, osim od Miloša.
Nije baš bio oduševljen s obzirom da skoro niko, osim ljudi bliski njoj i njenoj porodici, nije znao za dramu koja se odigrala u Tijaninoj porodici. Mislili su da su Tijanini roditelji razvedeni i vest o ubistvu ambasadora Đurića nisu dovodili u vezu sa njihovom drugaricom koja se, igrom slučaja, prezivala kao on. I ne samo zbog toga. Nije želeo da se jednog dana to isto dogodi i njoj.  Ali Tijana je bila tvrdoglava, užasno tvrdoglava i kao i uvek radila je sve po svome. Nisu postojale reči koje bi uticale na nju da promeni odluku koju je već donela. Dugovala je to sebi, svom ocu i svojoj familiji. Milošu nije bilo svejedno ali je poštovao njenu odluku.



Sve je bilo gotovo za tren, dok je trepnula okom. Oslobodila se tereta koji je nosila poslednjih nedelja i bila je vesela zbog toga. Vesela  i srećna. Možda ne baš srećna ali sviđalo joj se da misli da je srećna, srećna i jaka. Dovojno jaka da zaboravi da je upravo ona, Ana, svojom odlukom ubila dete koje je nosila u sebi, ali to više nije bilo važno. Ionako niko i nikad neće saznati, a pogotovo ne on. To je bila samo njena i Tatina tajna. Dala je maloj Ruskinji dovoljno novca da joj nikad neće pasti na pamet da otkrije ono što se tog jutra, pre skoro pola godine, dogodilo. Bila je više nego sigurna u to dok je kradom posmatrala devojku koja je i sada kao i onda sedela pored nje u taksiju koji ih je vozio u ulicu u kojoj su živele posle još jednog napornog dana. Bilo je gotovo, mislila je Ana dok su tog dana napuštale kliniku, nadajući se da više neće imati noćne more. Ali varala se. Devojčica kovrdžave kose koju je često sanjala pre abortusa, poslednjih dana joj nije davala mira. Viđala je i na javi. Bilo bi dovojno da sklopi oči, baš kao i sada, i njen osmeh bi lebdeo pred Aninim očima. Nije pomagalo mahanje rukama da bi je oterala. Devojčica bi i dalje bila tu kao da je htela da je podseti na ono što je uradila. I dalje je sanjala skoro svake noći. San nikad nije bio isti, menjala su se mesta odakle joj se devojčica  javljala i bila je sama. Od one noći nije više sanjala Srđana ali devojčica je nije napuštala. Tati joj je savetovala da ode do crkve i ispovedi se. „Biće ti lakše, veruj mi.“ Bila je ubeđena mala Ruskinja. Ana nije baš bila religiozna i Tatina ideja joj se nije sviđala, čak, odbila je odmah njen predlog. Kao da je odlazak u crkvu mogao da joj pomogne da se oslobodi kovrdžavog anđela kako je mala Ruskinja zvala devojčicu koju je Ana već mesecima sanjala. Ne bi sigurno, čvrsto je verovala Ana. Oslobodiće se prošlosti, obećala je sebi, kako zna i ume. Pa makar to podrazumevalo i suživot sa nepoznatom devojčicom.


Bila je uzbuđena i pomalo uplašena. Drhtala su joj kolena dok se približivala nesigurnim koracima ulaznim vratima. Kad ih je otvorila jedva se uzdržala da ne zaplače. Ispred nje je videla mršavog mladića u kolicima, upalih očiju i duge brade koji kao da se mesecima nije brijao. Plavokosi vojnik koji je pratio mladića u kolicima obrati joj se promuklim glasom ali nije razumela ono što joj je govorio. Uopšte nije obraćala pažnju na njega kao da su ona i vojnik u invalidskim kolicima bili sami, potpuno isključeni od ostalog sveta. Odbijala je da veruje da se radi o njenom starijem bratu  i u neverici je odmahivala glavom. Imala je toliko toga da mu kaže ali su joj reči zastale u grlu. Nastavila je da ga posmatra znatiželjno očekujući njegov prvi korak.  I on je posmatrao nju ali je ćutao u strahu da će svojim rečima razbiti čaroliju zahvaljujući kojoj je napustio sarajevski pakao. Ko zna koliko bi dugo tako skenirali jedno drugo da im se u jednom momentu nije pridružila mama. Nije mogao da istrpi više mukotrpnu tišinu koja se stvorila njegovim dolaskom i samo ih je tiho pozvao po imenu dok su mu se suze polako slivale niz lice.
Vojnik koji je pratio Ivana osećao se suvišnim. Gledao je uplakane mamu i ćerku koje su ga podsećale na grčke statue koje je video na poslednjoj srednjoškolskoj ekskurziji pre nego što su ga poslali na ratište. Stajale su nepomično na njihovom kućnom pragu i plakale. Ni reč nisu progovorile samo je ponekad mogao da čuje njihove uzdahe i sopstveno srce koje je lupalo nekakvim čudnim ritmom koji nije mogao da razume. Osećao se suvišnim i hteo je da ode ali nije imao snage ni da se pomeri, ni da im kaže zbogom. Zato ih je i dalje ćutajući posmatrao.



                                           *

Izlazila je iz stana kad se začulo zvono telefona. Žurila je na probu folkora ali morala je da se javi pošto je bila sama u stanu. „Molim!“ Sa druge strane žice neko je jecao i ono što joj je govorio kroz suze Marija nije razumela. Uspela je samo da prepozna glas tetka Jelice.
„Tetka, ništa ne razumem. Ponovi molim te.“
„Marija gde ti je mama?“ Sa druge strane, malo smirenije, upita je Jelica.
„U gradu sa tatom. Zašto?“ Nešto nije bilo u redu čim je tetka plakala.
„Marija, kaži mami da me nazove, molim te. Ako me ne nađe u stanu nek me nazove kod bake. U redu?“
„Dobro, rećiću joj. Nešto se dogodilo?“ Iako je pokušala da zvuči smireno Jelica nije uspela da prevari svoju sestričinu. Napisala je na brzinu poruku u kojoj je molila mamu da se odmah javi njenoj starijoj sestri u Vrnjačku banju.
Dok je izlazila iz stana nije uspevala da misli ni na šta drugo osim na tetkin glas i suze i počinjala je da brine. Bila je toliko zaokupljena svojim mislima da nije primetila Bojana dok je ulazila u lift. Ni zdravo mu nije rekla jer ga nije videla i na njegov pozdrav je samo brzo klimnula glavom. Ni sama nije znala zašto, ali dok su izlazili iz lifta samo ga je bez reči zagrlila.
Bojan je bio zbunjen. Osećao je drhtaje njenog tela pod prstima i jecaje koji su povremeno prekidali tišinu. „Marija, nešto se dogodilo? Ne brini, ja sam tu.“ Prošaputao je nežno.
Nije znala šta da mu odgovori. Na kraju krajeva, šta se dogodilo? Tetka Jelica je tražila mamu, u suzama, ali to nije moralo da znači ništa. Ništa. Ali zašto je onda bila uznemirena? I čemu suze?
„Ne znam. Znam samo da mi se plače. Misliš da sam luda?“ Gledala ga je onim svojim krupnim očima iz kojih su i dalje padale suze.
Izvadio je iz džepa maramicu koju mu je baka poklonila, sa njegovim imenom izvezanim na rubu, i obrisao joj je suze. „Naravno da ne mislim da si luda. Jesi li sigurna da se ništa nije dogodilo?“  Ponovio je pitanje.
Pomenula mu je Jelicin poziv ali to što je njena tetka plakala nije moralo da znači ništa, apsolutno ništa. „Zar ne?“ Upita ga uplašeno Marija kao da je njegovo eventualno potvrđivanje njene teorije moglo da utiče na promenu njenog raspoloženja.
„Možda.“ Odgovori Bojan. Bila je naivna do te mere da nije mogao da veruje. „Ali nemoj sad da misliš o tome.“ Pogleda na sat. „Ako ne požurimo, zakasnićemo na probu.“ Marija klimnu glavom. Bojan je uhvati za ruku. Bilo mu je drago što je ona tu. Nadao se da vesti koje je nosila njena tetka nisu toliko loše, mada je imao neki čudan utisak da je bilo baš suprotno. Zbog toga je želeo da provede čitav dan sa njom, ukoliko to bude moguće. Imao je nekakav neobjašnjiv predosećaj koji mu je govorio da će biti potreban Mariji zato je samo ponovo zagrlio nežno dok su izlazili iz njihove zgrade.
                                               

Pričali su čitavu noć kao da su gomilom sećanja mogli da ispune prazninu u vremenu. Ivana je bila veoma srećna što se njen bata konačno vratio kući iako nije bio onaj isti mladić koji je napustio rodni dom pre više od godinu dana. Odrastao je, a kako i ne bi? Posle svega što je preživeo jadničak. Ali nedostajale su joj njegove detinjarije. Srce joj se cepalo kad ga je videla u onim kolicima koja su sad stajala u uglu njihove sobe i koja su  svakodnevno podsećala Ivanu na ono što se dogodilo iako se trudila da ne misli o tome.  Ivan je bio tu i sve ostalo je bilo nevažno. Bila je srećna i želela je da podeli svoju sreću sa njihovim prijateljima.
„Zaboravi.“ Rekao joj je kad mu je predložila da ih pozove tog dana. Nije želeo da ih vidi, nije želeo NIKOG da vidi. Želeo je samo da bude sam. Nije želeo da ga sažaljeva niko, pogotovo ne njegovi dugogodišnji prijatelji.
„Zašto? Niko ne zna da si se vratio. Biće to iznenađenje za sve!“ Uzviknu Ivana ushićeno.
„Ne volim iznenađenja Ivana, ne više. Bilo nekad.“
„Ja sam srećna Ivane, a trebalo bi i ti. Žalim, ali već sam pozvala goste.“ Ivana nije odustajala.
„Zaključaću se u sobu.“
„Teško da ćeš uspeti.“ Nasmeja se njegova sestra. „Izgubila sam ključ par nedelja od tvog odlaska.“
Tvrdoglava, tvrdoglava, neizmerno tvrdoglava ali nije mogao da joj zameri na tome. Želela mu je samo dobro  i nije bila kriva zbog stanja u kom se Ivan nalazio ni zbog sramote koju je osećao. Hteo je da ih vidi, naravno da je hteo da ih ponovo vidi ali ne sada. Ne sada.  Jednog dana.


Sve je bilo spremno za selidbu. Niko nije znao za to osim njegovog  najboljeg druga Nikole, bilo je bolje tako. Za koga? Za Maksima, za njegovu porodicu i prijatelje razume se. Više ga ništa nije vezivalo za rodni grad, ništa osim možda njegove porodice. Mama i tata su ionako često dolazili u Budimpeštu u posetu tetka Taši i sada će još češće dolaziti zbog njega, ništa se neće izmeniti. Jedino je njegova sestra Olja mislila da to baš i nije neka ideja ali se na kraju pomirila sa činjenicom da njen brat odlazi i bila je srećna zbog njega. I Maja je vrištala od sreće kad su se čuli poslednji put i jedva je čekala da on dođe u Mađarsku. Sve je bilo spremno za polazak.
„Idemo. Nadam se da nisi zaboravio nešto.“ Rekla mu je sestra.
„Nisam, idemo Olja.“
 Odlazio je u susret novoj budućnosti, bez nje koju je i dalje voleo, bez nje koja ga je trenutno mrzela ne bez razloga, bez nje čiju ljubav nije zasluživao. „Možda je bolje tako.“ Prošaputa. „Ma sigurno je bolje.“ Uzeo je sa police ram sa njihovom zajedničkom slikom ispred škole. Razmisljao je da li da ga, ili ne,  ponese sa sobom. Možda je bolje ne. Pomilova sliku. „Zaslužuješ bolje malena, a ne ovakvog kretena kao što sam ja.“
 Zbogom Beograde!


Sreda. Mrzeo je sredu. Oduvek. Ali ovu sredu će pamtiti dok bude živ. Sreda, tamo neka sreda meseca juna, leta gospodnjeg 1992. Mogao je da ga izudara, onog idiota od vojnika pismonoše, od besa kad je došao rano jutros u njihovu kuću i uručio im glupavi koverat sa onim svojim bezličnim osmehom i rečima da mu je žao. Žao? Taj nije znao šta to znači. Nemanja nije mogao ni da plače od besa, od besa i bola zbog gubitka brata. I to ne bilo kog brata, njegovog rođenog brata. Onog istog brata koji je otišao na ratište umesto njega. Njega koji je bio maloletan, koji je želeo da nastavi studije i koji je bio protiv rata i ne samo. Otišao je na ratište umesto njega, pod njegovim imenom. Neki glupavi ustaša ga je izmasakrirao i sad ga više nije bilo. Trebao je da ga istuče dok je onim svojim piskavim glasom obaveštavao njihovu majku o svojoj, odnosno Nenadovoj pogibiji, ali nije. Uručio im je koverat i nestao. Kao da se bojao onog što ga je čekalo ako ostane. I dok je autobus polako ulazio u prestonicu nije mogao da prestane da plače. Mama nije bila u stanju da putuje, otac je ostao sa njom da je teši i morao je da ide sam da preuzme telo njegovog pokojnog brata. Tetka Verica mu je obećala pomoć i trebalo je da ga čeka na stanici.
Verica je bila je u šoku zbog gubitka sestrića. Prebacivala je sebi što se češće nisu viđali od njihovog povratka u Srbiju ali kao da je to moglo da ga povrati. Dok je Nemanja silazio iz autobusa „Autoprevoza“ obrisala je suze. Trebala je da bude jaka, ne samo zbog njega i njegove mame Jelice njene sestre, nego i zbog sebe i svoje porodice. Kao i uvek, i u sličnim situacijama, bila je ona ta na koju su svi računali i nije mogla da ih razočara. Biće potrebna Jelici ali iznad svega Nemanji. Gubitak brata je za njega bio težak udarac. Osećao je krivicu jer je Nenad otišao umesto njega na ratište i neće joj biti lako da ga ubedi u suprotno. Da ga ubedi da nije bila ničija krivica, pogotovo ne njegova.
„Ćao srećo. Nadam se da si dobro putovao.“ Zagrlila ga je pre nego što su ušli u auto.
 Kriva je jedino sudbina. Sudbina koja ponekad boji naše živote u tamne boje.  Gorka  i crna sudbina. 



                                               *    

Čekale su ishod prijemnog ispita u njihovom omiljenom kafiću tamo negde u blizini njihove stare, sad već stare gimnazije. Mnoge uspomene su je vezivale baš za tu birtiju iz kraja i nije bilo lako osoboditi ih se. Svi su bili tu osim njega i nje. On je čekao ishode prijemnog na Medicinu tamo negde u Zagrebu, ona je šetala modnim pistama Italije. Falio im je i njihov drug i brat Darko o kome nisu znali ništa, kao ni o Zvonku drugu iz razreda. Obojica su se borila u besmislenom ratu koju je i dalje trajao i nije mu se video kraj. I naravno Maksim koji je misteriozno napustio Prestonicu najverovatnije zbog njegove bivše devojke na čijem se licu ocrtavala tuga i zabrinutost zbog njega iako je uporno odbijala da prizna to. Tijana je pokušavala da se uključi u razgovor koji su vodili ali je bila mislima daleko. Obrisala je brzo suze ali Milošu nije promakao hitri pokret njene ruke.
„Sve ok?“ Prošaputa. Tijana klimnu glavom.
Nije bilo sve ok ali nije bilo bitno. Sad kada su svi bili na okupu želela je da im se poveri. Niko nije znao da je čekala bebu, ni da je Miloš zaprosio. Za to su znali samo njihovi roditelji koji su prihvatili novost mnogo bolje nego što su budući supružnici mogli i da zamisle. Niko nije znao ni za tragediju koja je pogodila porodicu Đurić pre šest meseci i dugovala im je istinu. Neke stvari treba da ostanu privatne, intimne, rekao joj je Miloš kad mu je saopštila da želi da im ispriča za ubistvo njenog oca, ali Tijana se nije slagala sa njim. Obrazložila mu je svoje razloge u pet minuta i morao je kao uvek da popusti.
„Molim za malo pažnje.“ Zakašlja se Tijana.
Ućutaše se odmah iako su diskutovali o Maksimovom nestanku, što je bila glavna vest među društvom iz gimnazije. Ubrzo su svi pogledi bili uprti u pravcu u kom je sedela Tijana.
„Imam jednu novost, tj. Miloš i ja imamo jednu novost za vas. Čekamo bebu i venčaćemo se uskoro.“
Katarina i Sonja skočiše sa stolice od iznenađenja.
„Šališ se?“ Upita je Kaća.
„Ne šalim se dragi moji prijatelji. Evo, pitajte Miloša, potvrdiće vam.“ Nasmeja se Tika.
„Pa, bunila se malo, nije joj se dopao način na koji sam je zaprosio. Nisam bio dovoljno romantičan.“ Smejao se i on kad se iznenada  začu aplauz.
Svi se okrenuše. Nisu očekivali prizor koji su ugledali. Ivana je gurala kolica u kojima je sedeo njihov drug koji je već mesecima bio na ratištu i dalje aplaudirao.
„Čestitam!“ Jedva je progovorio, drhtao mu je glas od uzbuđenja što ih sve ponovo, posle  dužeg vremena, vidi na okupu.
„Recite mi da sanjam. RECITE MI DA SANJAM!“ Uzviknu Sonja dok su joj suze, i ne samo njoj, polako kvasile lice. Svi su bili u blagom u šoku, ali i srećni što se Ivan vratio kući.
„Ne sanjaš Sonjice. Ivan je stigao prošle nedelje pa smo hteli da vas obradujemo. Znali smo da ste ovde.“ Objasnila joj je Ivana dok mu je polako prilazila. Bojala se da ga ne zagrli da se ne bi probudila, jer sve je bio samo san, Sonja je bila sto posto uverena u to.
Dok ih je gledala onako uplakane i u čudu zbog Ivanovog povratka i sama je pokušavala da zatvori česmu, ali bez uspeha. Suze su klizile razmazavši joj šminku, preteći da se pretvore u potočić. Svi su samo gledali u Ivana slušajući njegovu ratnu priču, Tijana im više nije bila interesantna. Bili su srećni zbog nje i Miloša, ali sad je Ivan bio važniji. Prepustila mu je glavnu ulogu večerašnje predstave, zaslužio je. Biće još prilika da im ispriča priču o jednom čoveku koji joj je nekada davno čitao „Mazu i Lunju“ pred spavanje, koji joj je slao razglednice sa svih svojih putovanja po svetu, zbog koga su se često selili po kugli zemaljskoj ali uvek vraćali u grad na ušću Save u Dunav. Čovek koji je naučio poštenju kao vrlo bitnoj životnoj vrednosti, čovek koji joj stalno govorio da je osoba bogata ne po količini novca koji poseduje, nego po količini znanja, dobrote i čistote duše na životnom računu. O čoveku kojeg su ubili ispred zgrade ambasade u Beču zato što je bio nepodoban novom srpskom režimu, u priču o lopovima nije verovala, nikad i neće. Biće još prilika, možda baš kroz godinu dana kad i sama i bude bila majka, da im ispriča tu priču. Sada nije bio momenat. Nije bio njen momenat.


Bila je slomljena od plača. Već dva dana nije spavala ma koliko pokušavala uzaludno. A i kad bi zaspala sanjala bi Nenada i budila se u suzama. Prošla je nedelju dana od njegove sahrane ali sve što je više vreme prolazilo, njena tuga je rasla. Trebalo bi da bude suprotno, ne kažu valjda džabe da vreme leči sve rane. Morala je, iako protiv svoje volje, da se vrati u Beograd ali u mislima je bila sa njim i njihovom porodicom tamo u Vrnjačkoj banji. Mama je odlučila da ostane sa tetkom i posle sahrane jer su bile potrebne jedna drugoj. Htela je i Marija da ostane ali joj nisu dozvolili. I šta sad? Nije joj bilo ni do čega. Ni na folklor nije išla danima. Nije imala volje ni za čim. Nije osećala ni glad ni žeđ samo tugu, tugu i onaj oštri bol koji joj je lomio srce na sitne komadiće. I nije imala volju ni da oseti sitne kapljice kiše koje su udarale po terasi kao što je obično radila. Ni tv nije gledala, ni omiljenu radio stanicu nije slušala. Želela je samo da bude sama i da je svi ostave na miru. I kad je ušao u njenu sobu bila je spremna da protestuje i da ga otera u tri.... ovaj, da ga otera tamo odakle je došao. Ali nije imala snage i zato je samo sklopila oči u nadi da će  gost shvatiti poruku i otići.
Ne bi otišao ni da mu plate. Bojan je savršeno shvatao da je bio nepoželjan ali ga to nije sprečavalo da ostane. Seo je na ivicu njenog kreveta. I dalje je plakala. Mogao je da čuje svaki njen uzdah iako je pokrila lice jastukom pokrivenim baršunastom svilom roze boje. Shvatao je njen bol i više nego što je Marija mogla da zamisli. Osećao se isto tako kad su mu saopštili da je Ivona poginula u saobraćajnoj nesreći koji je prouzrokovao neki pijanac koji je naleteo na nju i njenog dečka Igora koji su se vraćali iz Kragujevca u Beograd sa zakletve njihovog druga Brace. Isti onaj razdirujući bol koji je lomio Mariju i koji je Bojan dobro poznavao. „Plači, plači slobodno. Pomaže. Isprazni dušu, biće ti lakše.“ Rekla mu je mama posle Ivonine sahrane. Svi četvoro su bili skrhani bolom ali posle izvesnog vremena počeli su opet da žive. To je bilo ono što bi Ivona želela, da nastave tamo gde su stali kao da se ništa nije dogodilo. Prošle su dve godine od smrti njegove sestre od tetke ali često bi plakao zbog nje iako je dobro znao da suze nisu mogle da je vrate u život. Ni Marijine suze neće vratiti njenog brata u život. Prosta računica. Ali ona sad to nije mogla da shvati ali shvatiće jednog dana.
„Marija.“ Pomilovao je nežno. Želeo je da je zagrli i da je uteši ali je njegov iznenadni dodir stvorio suprotni efekat od onog kojem se Bojan nadao. Nije želeo da je uplaši, naprotiv.
„Napolje! Ostavi me na miru! Ko te je zvao?!?“ Drala se u suzama.
„Kako ko me zvao? Neko je zvao anđela i evo me.“ Pokušao je da je oraspoloži ali teško da je ona mogla to da shvati.
„Napolje! Ne trebaš mi čuješ li? Ostavi me na miru!“ Gađala ga je jastukom.
„Da te ostavim na miru? Ne držim te čini mi se.“ Nije odustajao. Nije bio baš duhovit ali nadao se bar jednom njenom osmehu.
„Slušaj me Marija. Razumem te iako mi sada ne veruješ, razumem kako se osećaš, ok? Izgubio sam sestru od tetke pre dve godine u glupavoj saobraćajnoj nesreći. Mesecima sam plakao ali uzalud. Suze nisu mogle da je vrate u život. Bolelo je ali sam naučio da živim sa tim. I ti ćeš isto. Razumeš? A sad molim te obriši suze. Očešljaj se, obuci se. Ne želiš valjda da i večeras kasnimo?“
Gledala ga je zbunjeno. Prestala je da plače i poslednji minut ga je pažljivo slušala.
„Kasnimo?“ Prestala je da plače i to je radovalo Bojana.
„Kasnimo naravno, pogledaj koliko je sati. Sloba će da poludi. Znaš da ne voli kašnjenje.“ Već je mogao da zamisli besnu facu njihovog koreografa koji je najviše od svega mrzeo kašnjenje i to im je neprestano ponavljao.
 Marija odmahnu glavom.
„Ne želim da idem na folklor.“  
„Jesi li normalna Marija? Zar si zaboravila da smo pozvani na smotru folklora u Sombor i da je Sloba zbog toga uveo dodatne probe ove nedelje?“
„Nisam zaboravila Bojane ali me više ne zanima.“ Ponovo odmahuje glavom.
„Izgleda da me nisi razumeo. Napuštam folklorni ansambl.“
Ne, neće joj dozvoliti, ne posle svega što je uradio da bi joj se približio.
„Napuštaš ansambl?!? Zaboravi. Otpiši odmah tu ideju iz tvoje lepe glavice. Neću ti dozvoliti da uradiš to.“
Ma kog đavola? „Ko si ti da mi treba tvoja dozvola? I ne poznaješ me! Napolje iz mog stana!“ Stajali su jedno naspram drugog. Gledala ga je besno pokazivajući mu vrata svoje sobe.
„Ne možeš da napustiš ansambl, ne posle svega što sam uradio da bih ti se približio. Krenuo sam na glupavi folklor da bih upoznao gospođicu prznicu iako su me svi zezali zbog toga. Čitav naš komšiluk. I, ako misliš da ću posle svega da ti dopustim da se udaljiš od mene, ne poznaješ me uopšte. Ustvari, možda si u pravu, ni ja tebe ne poznajem. A i kako mogu kad si zatvorena u sebe i kad ne dozvoljavaš nikom da ti se približi.“ Uzeo je jaknu i krenuo ka vratima. „Kad si me zagrlila onaj dan posle probe bio sam srećan. Mislio sam da možemo bar da budemo prijatelji ako ne i nešto više od toga. Izgleda da sam pogrešio. Laku noć Marija.“ Zalupio je vratima dok je i dalje psovao u sebi. Šta mu je sve to trebalo?
Nije mogla i njega da izgubi. Bio je jedini prijatelj kojeg je imala u prokletom Beogradu. Jedini koji joj se našao u momentu kada je izgubila brata a šta je ona radila? Ponašala se bezobrazno, veoma bezobrazno. Umesto da mu se zahvali na pruženoj ruci prijateljstva ponašala se kao da je bio njen najveći neprijatelj. Nije zaslužio to. Uostalom, bio je u pravu. Život je išao dalje i jednog dana će uspeti da prevaziđe bol koji je trenutno osećala. Možda se to neće dogoditi uskoro, trebaće joj vremena ali tešila je jedna stvar. Nije više bila sama. Otvorila je vrata svoje sobe. Nadala se svim srcem da nije otišao.
„Bojane, sačekaćeš da se presvučem? Biću gotova za 10 minuta.“ Nasmejala se po prvi put te večeri.
„Hoću ako me ne budeš opet gađala jastukom i ako mi obećaš da ćemo ići na krempite posle probe.“
„Zar nisi na dijeti?“
„Marija, ne počinji opet!“
„Šta sam rekla?“ Dopirao je njen veseli glas iz kupatila.
Rađalo se jedno novo prijateljstvo u Kumodraškoj ulici. Prijateljstvo ili nešto više od prijateljstva? Pokazaće vreme. Ono isto vreme koje je bilo potrebno Mariji da zaboravi gubitak dragog joj brata. Ono isto vreme koje je naučilo njenog novog prijatelja da prihvati smrt svoje voljene sestre. Vreme koje leči stare rane.


                                          *

Sedeli su u dnevnoj sobi i polako ispijali čaj. Primarijus Vladimir Antonović pokušavao je da se opusti posle veoma naporne nedelje koja na žalost još uvek nije imala kraj. Očekivao ga je onaj najteži zadatak koji neće tako lako ispuniti. Na njegovu nesreću, poznavao je dobro svoju suprugu i nadao se da će na kraju ipak da popusti. Jedva čujnim glasom, baš kao da se bojao njene reakcije, saopštio joj je da je njihova ćerka upisala medicinski fakultet.
„Katarina je upisala medicinu? Moja ćerka je upisala medicinu?“ Ponovila je više za sebe. Nije mogla da veruje.
„Pa to sam ti upravo rekao, ali izgleda da me nisi čula. Naša ćerka je upisala medicinu, upravo mi se javila iz grada. Trebalo bi da si srećna.“ Pokušao je da se nasmeje ali ga je izraz lica njegove supruge Jelene sprečio u tome.
Trebalo bi da bude srećna? Njena ćerka se oglušila o njen dobromerni savet i o njene želje i zato bi trebalo da bude srećna?
„Vladimire reci mi da se šališ, mada šala i nije baš na mestu.“ Rekla mu je Jelena i dalje u šoku.
„Naravno da se ne šalim Jelena.“ Odmahnu glavom njen muž. „Ja još uvek ne mogu da verujem. Učila je kao luda, uz moju pomoć razume se, i uspela je. Zamisli, upala je na budžet. Trebalo bi da budemo ponosni na nju. Ja bar jesam, za tebe ne znam.“
Bila je ljuta na njihovu jedinicu jer nije želela da krene njenim stopama i upiše biologiju, i u prvom momentu mogao je da je shvati. Istina, nisu joj ništa rekli o Katarininoj i za njega iznenadnoj odluci, ali ne bez razloga. Znali su da Jelena to ne bi prihvatila i sigurno bi se posvađali.
„Ponosna? Trebalo bi da sam ponosna na laži mog muža i moje ćerke? Još uvek ne mogu da verujem da mi je to uradila i što je najgore, da si ti sve znao. I čitava ona priča oko upisa na ekonomiju, hteli ste da mi zamažete oči zar ne?“
Nije želeo svađu, eto zašto joj je prećutao istinu. Nije mogao da zaboravi Katarinine suze kad je došla na VMA jer je morala hitno da razgovara sa njim. Bacila mu se u zagrljaj i kroz suze mu saopštila da joj treba njegova pomoć jer je odlučila da upiše medicinu. „Zar nisi srećan tata? To je ono što si oduvek želeo.“ Rekla mu je u suzama. Naravno da je bio srećan ali nije shvatao, nije razumeo zbog čega se u poslednjem momentu odlučila da krene njegovim stopama. Kad je prestala da plače, ispričala mu je za raskid sa Maksimom. Pokušao je da joj objasni da se fakultet nije birao iz besa, ali odbila je odmah njegovu teoriju. Predugo je bila zaslepljena Maksimom i uticajem koji je imao na nju, čak i kad se radilo o važnim odlukama koje su se ticale samo njenog života. Zato je u poslednjem momentu odlučila  da ne upiše ekonomiju jer je htela da se udalji od njega, jednom za svagda. Vladimir nije mogao da je gleda u takvom stanju i zato je stao na njenu stranu a da pre toga nije razgovarao sa svojom ženom. I Jelena je sad, istina ne bez razloga, bila ljuta na njega, na oboje.
„Ok, razumem  da si ljuta. Ali proćiće te s vremenom. Naša jedinica, na koju bi trebalo da budemo ponosni, odabrala je sama, nisam uopšte uticao na nju. Moraš da mi veruješ Jelena. Naša ćerka je uspela i trebali bi oboje da budemo srećni. Ne želiš valjda i dalje da se duriš?“ Zagrli je nežno.
„I biologija ima veze sa medicinom, zar ne?“ Upita ga Jelena smešeći se po prvi put.
„Ma naravno! Takvu te volim! Znaš, Katarina se plašila kako ćeš da reaguješ na novost. Veruj mi, nije htela da te naljuti.“
Kako da ne! Branio je svoju mezimicu kao i uvek, iako to baš nije uvek zasluživala. Ali volela je i Jelena nju bez obzira što je ponekad dovodila do ludila sa svojim ponašanjem. Bila je njeno blago, ona najbitnija stvar njenog života od momenta kad je prvi put držala u naručju pre 19 godina. Katarina je bila najlepši poklon za njen rođendan, nešto najlepše što joj se dogodilo, posle Vladimira naravno. Na žalost, oduvek su bile u konfliktu i Jelena nikad nije uspela da joj pokaže koliko je zaista voli.
„Nije htela da me naljuti ali je uspela.“ Jer šta god uradila za nju, njena ćerka bi to pogrešno protumačila.
„Opet počinješ Jelena?“ Upita je muž. „Nemoj da si na kraj srca. Nije upisala biologiju, ok, ali nije smak sveta.“
Možda bi sad trebalo da popusti i da joj oprosti navodnu izdaju. Rat već predugo traje, 19 godina.
„Ne, naravno. Možda si ti u pravu. Možda bi trebalo da budem srećna i ponosna na našu ćerku.“
Nikad nije kasno za predaju, zarad ljubavi njene ćerke, i ovoga puta neće propustiti pruženu priliku da joj dokaže koliko je voli.




Nessun commento:

Posta un commento

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...