sabato 11 giugno 2011

Sutra je novi dan

Dragi dnevniče,

Sedim na terasi i uživam u zalasku sunca. Polako veče pada i uskoro će nas tama zaviti u svoj crni plašt. Petak je, ali srećom ne i trinaesti. Dan kao i svaki drugi do sad, još jedna okrenuta stranica dnevnika života.

Dok škripi stara stolica na klackanje i svojim nedefinisanim zvukom polako me uspavljuje, misli se vrte u krug. Nije lako početi život iz početka i ostaviti za sobom one loše momente, izbrisati sve kao gumicom i ostaviti samo crtež koji predstavlja sreću i spokoj. Vidim joj tugu u očima koja me ne ostavlja nimalo ravnodušnom. Danas joj nije bio dan i ja to razumem. Kad u životu preživiš mnogo toga, i dobrih i loših stvari, sve to ostavlja otisak na tvojoj duši. Iako često imam običaj da kažem da danas ne bih bila ono što jesam da nisam prošla kroz neki svoj privatni pakao, svesna sam da ne reagujemo svi na isti način na svet koji nas okružuje. Dug je put preko trnja do zvezda. Ja sam ipak od onih koji pamte sve ali ostavljaju na površini samo ono najbolje. Ona nije taj tip. Ona se iznova vraća na ono što je bilo nekad, kao da je nekakva nevidljiva sila vodi stazama bola i suza. Propatila je mnogo u životu, znam. Borila se kao lavica da bih ja prohodala u svojoj četvrtoj godini života, svoju mladost ostavila je u istim onim beogradskim bolnicama koje sam uvek mrzela. Bila je oduvek jaka i hrabra. Pregurala je mnogo toga ali kao da više ne želi da se bori. Od moždanog udara koji je imala 2003. više nije ista. Tako se lako zaplače. I danas su njeno lepo lice oblile suze a ja ne volim kad ona plače. Pokušala sam da je nasmejem, ali ne ide. Ne, danas joj definitivno nije dan.

Ne daj se, mama. Ono najgore je prošlo. Više nisi zatočenik bolnice u Veroni sada si u tvom carstvu u ulici Schmid. Tu sam ja. Tu smo mi. Bol će proći. Zaceliće rane. Nestaće ožiljci. Strpljenje ti nije jača strana, znam. To nam je u porodici. Ali strpi se još malo. Sve će na kraju doći na svoje mesto. Pogledaj kako nam je lepo na terasi. Vidi kako su nam muškartle porasle. Ja ih u šali zovem džinovske. Moraš priznati da imamo najlepšu terasu u zgradi, a i šire. Sećaš se kako si smejala kad sam ti rekla da ne znaju italijanski jer sam im, čim ih je tata posadio, počela da pričam na srpskom. „Lepo moje cveće, rasti, rasti.“ Tako si ti oduvek govorila svim onim zelenim biljčicama koje su krasile naš dom u Kraljevu, a onda je sve to meni bilo smešno. Moja verzija „čarobne formule“ kada sam bila mala glasila je: „Lasti, lasti“. Izgleda da zaista funkcioniše.

Idemo napred, a nikad nazad. To si oduvek govorila i toga se oduvek pridržavam.  Sutra biće bolje. Sutra je novi dan.

Volim te. 

2 commenti:

  1. Ovaj tekst me je rasplakao. Morala sam da priznam. Cestitam ti na hrabrosti i snazi. Pronasla sam se u tekstu, vise u onoj tuznoj noti, manje u srecnoj. Na toj srecnoj ti zavidim. Volela bih kada bih ja imala toliko snage da volim zivot tako jako, sa svim stvarima koje nam pruza, kako lepim tako i ruznim.
    Veliki pozdrav, koleginice, samo smelo napred!

    RispondiElimina
  2. Hvala koleginice, od srca. Veruj, nije uvek lako izboriti se sa tužnim i ne baš pozitivnim stvarima u životu. Ponekad ti se čini da nema više snage, ali u tim momentima uvek naiđe neka svetlost, nešto što ja zovem nadom, a zna se nada umire poslednja. Hvala na podršci Kri. Veliki pozdrav i tebi!

    RispondiElimina

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...