giovedì 23 giugno 2011

Balkanski virus - prvo poglavlje


Dragi dnevniče,

Kao što obećah, od danas na ovom blogu objavljivaću po jedno poglavlje mog romana „Balkanski virus“. Čitaćemo se svakog četvrtka. Nadam se da će vam se dopasti. Svaki komentar, pozitivan ili negativan, možete slobodno ostaviti ispod posta.


                                                               1


Kako da započnem svoju životnu priču a da ne liči na milion drugih, sličnih. Dobro poznati kliše iz školskih dana nije baš moj stil. Ta stara sam odveć, nije to mučenje za mene. Ma ima na milijarde interesantnijih i boljih od storije  Balkanskog vulkana koji je već odavno aktiviran i nas aktivne razbacao svud po kugli zemaljskoj. Znam, nije to tako opasno i zarazno ali lek još nije otkriven, a virus se Boga mi širi. Gde smo ono stali? A, da, priča. Jutros sam pronašla kutiju. Plavu staru kutiju za cipele punu nekadašnjih pisama, punu sećanja na korene moje mladosti, neke bolje prošlosti koja nam je svima ulivala spokoj, sreću i strah. Hm, još uvek me obuzme jeza kad se setim. Odlazak na brzinu i poziv upućen Giuliani: „Čekaj me na aerodromu. Stižem u ....“ Prošlost se iskezila na mene i dok ovo pišem, još uvek se kezi. Suočiću se hrabro i sa njom. Očekuje me još jedna bitka sa životom koju nameravam i ovog puta da dobijem jer život je jedan i treba ga živeti punim plućima kako je govorila  moja baka uvek. Jedan jedini, kratko traje i zato treba iskoristiti svaki momenat na najbolji mogući način.
Protekle su vode i vode rekom moje mladosti, i nastaviće da teku ako dobri Bog dozvoli još mnogo, mnogo godina. Odavno već čekam ovaj momenat i mislim da je konačno došao. Predugo sam već bežala od sebe same i od svoje prošlosti. Jurila sam kao luda kroz život trudeći se da zaboravim one dane koje ma koliko se trudila nisam uspela da izbrišem iz svojih sećanja niti da ih izolujem na silu. Pratila sam dosledno svoj nekadašnji moto: „Prošlost je prošlost i to treba da ostane.“ Ali prošlost ponekad kuca na vrata kada se najmanje nadamo i vraća se po svoje. I onda shvatiš da više nema smisla bežati jer dođe momenat kad ne možeš ni nazad ni napred. Tražila je poseban rođendanski poklon za svoj osamnaesti rođendan ali ni na kraj pameti mi nije bilo da će poželeti da poseti grad koji je bio deo moje i Draženove prošlosti. Pokušala sam da je sprečim u tome ali bila je tvrdoglava, na mamu. Stavila me je skoro pred svršen čin i sad nemam kud. Možda je ona u pravu, bežanjem od svojih sopstvenih korena neću rešiti problem zato sam na kraju ipak popustila. Shvatila sam da dugujem taj put pre svega sebi a onda i svojoj porodici. Dugujem to onima kojih više nema i onima koji tek treba da žive svesni svojih korena. Istih korena za čijom potragom i sama sada krećem. Došlo je vreme da se susretnemo Beograde ti i ja, baš kao Rastinjak i njegov Pariz. Došlo je vreme da poravnamo stare račune.


„Mislim da je ovo najbolji poklon za rođendan koji ste mogli da mi date!“ Uzviknula je veselo Viktorija prekinuvši Sonjine misli.
„Tražila si nam godinama da te odvedemo u grad u kojem smo rođeni mama i ja. Trebalo nam je malo više vremena da se odlučimo  ali evo nas.“ Odgovori joj otac. Povratak u Beograd značio je nešto mnogo više od običnog turističkog obilaska srpske prestonice. Povratak je značio otvoriti po prvi put posle skoro trideset godina Pandorinu kutiju njegove i Sonjine prošlosti i nije znao da li je bio više zadovoljan ili uplašen.
„Ali ipak shvatili smo tvoju potrebu za potragom sopstvenih korena. Mislim da nam je to svima potrebno u ovom momentu i uskoro ćemo stići kući.“ Kući, u Beograd iz kog sam otišla pre dosta godina sa rečima da se nikada više neću vratiti. Nikad. I vidi me sad u avionu. Let u jednom pravcu, Milano-Beograd.
„Kući.“ Prošaputa Viktorija. Zvučalo joj je tako neprirodno to kući jer oduvek je verovala da je njena kuća bila tamo u Milanu. Kuća koju im je ostavila nakon svoje smrti stara grofica Giuliana, tatina i mamina stara prijateljica.
„Znaš Viktorija, bez obzira na sve, samo jedno mesto na svetu je dom.“ Primetio je Dražen zbunjenost njihove ćerke. „Tamo gde ti srce kuce najjače, gde nebo ima poseban sjaj, gde si ispunjen i srećan. To je za mene i mamu bio i ostao, bez obzira na daljinu, jedino Beograd.“ Sa suzama u očima objasnio joj je otac.
„Ne razumem. Zar Milano nije naš dom? Oduvek sam mislila da je to jedini grad u kojem ste zaista bili srećni. O tome ste mi uvek govorili. Beograd je oduvek bila tabu tema koju ste vešto izbegavali i da vas nisam naterala da krenete sa mnom na ovo putovanje, nikada ne bi ste skupili hrabrosti. Kuma je bila u pravu. Beograd je za vas fobija koja vas i dalje prati!“ Replicirala je pomalo besno Viktorija. Bila je u pravu ali ni u ludilu joj to ne bi priznali.
„Znala sam da je Katarina odgovorna za ovu tvoju suludu ideju!“ Povisila je naglo ton ne mareći za to što je privukla pažnju ostalih putnika. „A ja sam mislila da sam donela odluku  samostalno.“ Nasmeja se kiselo Sonja.
„Ako je toliko suluda ideja mama, zašto si pristala? Sa ili bez vaše pomoći ja bih ipak krenula na ovaj put, znala si to. Zar ne misliš da zaslužujem da posetim grad u kojem ste rođeni ti i tata, u kojem su sahranjeni baka i deka? Grad u koji se posle svega vratio da živi ujko koji je možda propatio i više od tebe?“ Bila je ljuta. Za svojih osamnaest godina oduvek su je držali daleko od brdovitog Balkana na kom su odrasli i nije znala razlog za toliku protekciju. Ali na danasnji dan punila je osamnaest godina i mogla je sama da odluči šta je bilo bolje po nju. 
„Pristala sam jer negde u dubini duše osećam da je došao pravi momenat za povratak u grad na ušću najlepših reka na svetu, Save i Dunava. Grad gde smo se tata i ja, ujak i naši prijatelji jednom davno zakleli na večno prijatelstvo. Stara zakletva nas sve obavezuje da ćemo se naći jednog dana na onom istom mestu gde je započelo naše prijateljstvo. Taj dan je izgleda došao.“ Odgovori joj  majka.
„I nisi ljuta na kuma-Kaću što me je iskoristila kao mamac da te vrati kući?“ Nasmeja se Viktorija.
„Ne ljutim se. Nemam razloga.“ Kako da se ljutim na jednu od mojih najboljih drugarica? Trebalo je da shvatim da se ona krije iza svega. Katarina, Tijana i ja smo bile i ostale najbolje drugarice, ona tri musketara koja su se zaklela na večno prijateljstvo tamo u Aleji velikana jednom davno. 
„Hvala ti Sonja što si pristala da sa našom ćerkom krenemo na ovaj put. Veruj mi, nije ni meni svejedno, ali u dubini duše, oduvek sam znao da će doći dan kada će Viktorija poželeti da vidi naš grad.“  Povratak u Beograd  je i njega plašio, možda  i više nego što je smeo  da prizna.



„Nemoj da mi se zahvaljuješ, nema na čemu zaista. Kako god da se završi ovaj put, biću srećna. Svih ovih godina falilo mi je nešto da bih bila potpuno srećna. I to nešto je Beograd. Ovaj put mi je potreban ne samo da bih izgradila most između prošlosti i sadašnjosti. Ovaj put mi je potreban da bih izgradila budućnost o kojoj smo oduvek sanjali.“
„I ja sam srećan. Posle toliko godina vraćam se kući. Gde god da nas odvede ovaj put, veruj mi neću se kajati.“ I bio je srećan, možda malo uplašen ali srećan.
Vezala je pojas pokušavajući da smiri otkucaje srca. Pilot je najavio sletanje na beogradski aerodrom. Po prvi put će upoznati grad u kojem su se njeni roditelji upoznali i zavoleli. Osećala se uzbuđenom kao onda kada je u Veroni posetila famoznu kućicu Romea i Julije. Sklopila je oči ne bi li odagnala strah. Morala je da bude iskrena prema sebi. Povratak u Beograd i u kuću u kojoj su odrasli mama i ujak Darko je plašio pomalo ali neće dozvoliti tamo nekom strahu da joj uništi sreću zbog susreta sa beogradskom familijom. Bio je to najlepši poklon za osamneasti rođendan koji je Viktorija ikada mogla da dobije.
Dok se avion polako spuštao na dobro mu poznati aerodrom Dražen nije mogao a da se ne nasmeje apsurdnosti situacije u kojoj su se nalazili. Jednom davno pratio je Sonju u Milano u kom su živeli proteklih osamnaest godina na put koji joj je poklonio za njen osamnaesti rođendan a sada su oboje pratili njihovu ćerku na putu iz Milana ka Beogradu na isti dan. Dali su joj mogućnost da bira poklon za rođendan i ni u najluđim snovima nisu mogli da zamisle da će Viktorija poželeti da dođe baš u Beograd. Kako su oduvek na demokratski način donosili sve bitne odluke tako su, iako je Sonja u početku bila skeptična, pristali da krenu na zajedničko putovanje po Balkanu čija je prva tapa bila upravo njihov rodni Beograd.  Tamo gde je njihova priča počela i gde će jednom imati kraj.

Na tabeli se jasno ocrtavao broj leta Milano - Beograd koji joj je prethodne  noći saopštila Sonja i trepereći znak pokazivao je da je avion sleteo. Bila je okružena grupom njoj dragih ljudi još iz detinjstva i njihovo prijateljstvo nisu mogli da unište ni balkanski ratovi, ni raznorazne krize kroz koje je prolazila u bliskoj prošlosti njihova domovina. Znali su se još iz vrtića i uspeli su da prenesu svoje čvrste veze čak i na svoju decu. Neki ljudi na žalost više nisu bili među živima, s tugom je konstatovala Katarina, ali nikad ih nisu zaboravili. Njihova imena, zajedno sa ostalim imenima, bila su vidljiva na ogromnoj zastavi sa grbom Beograda na kojoj je krupnim slovima pisalo dobrodošli kući. Bili su tu i trubači, baš kao što bi Sonja želela da je znala za odbor za doček koji su joj spremali. Sve je bilo savršeno, baš onako kako su Katarina i Tijana zamišljale. Njihova najbolja drugarica se vraćala u rodni grad posle skoro dvadeset godina i bile su više nego uzbuđene. I Dražen se vraćao sa njom i njihova jedinica koja se zvala Viktorija. Bio je tu sa njima na aerodromu i Darko, Sonjin brat blizanac, koji je već godinama živeo u Prestonici. Bila je prisutna skoro čitava ekipa koja se na početku davne 1991. godine tamo na Ušću zaklela na večno prijateljstvo, prijateljstvo koje je bilo besmrtno. Katarina je oduvek verovala da će ih zakletva jednog dana ponovo spojiti baš tamo na ušću Save u Dunav i nije grešila. Naprotiv.
Konačno, evo me tamo gde je sve počelo i gde sam znala da će se jednog dana vekovna bitka završiti mojom pobedom. Svi su ponovo tu, moja beogradska familija. Za koju godinu stariji ali u duši i dalje ona ista dečurlija sa kojom sam odrasla. Nisu zaboravili da volim trubače koji bez prestanka sviraju staru, dobro poznatu melodiju „Za Beograd“. Potrudili su se da naprave i zastavu dobrodošlice. Ponosna sam što imam tako dobre i prave prijatelje. Prijatelje koji nas nisu zaboravili ni nakon svih ovih godina. Iste one prijatelje koji su u sebi nosili onu staru zakletvu o ponovnom susretu tamo na ušću Save u Dunav. I evo nas tu. Suza izdajica cakli se u mojim očima. Suza radosnica jer je konačno sve gotovo. Vizantija je konačno odnela pobedu u vekovnom derbiju. I ja sam konačno ona stara Sonja koja je ozdravila od balkanskog virusa.
„Mama, plačeš?“ Upitala je Viktorija Sonju.
„Ne plačem, čini ti se. Samo mi je upala trepavica u oko.“  Bio je to stari trik koji je Katarina uvek vešto koristila svaki put kad je htela da sakrije svoja prava osećanja. Uvek sam je kritikovala zbog toga, ali u ovom trenutku je više nego razumem.


Sa osmehom koji nije skrivao njegovu sreću posmatrao je svoju sestru i njenu ćerku. Nije mogao da sakrije svoje emocije, niti je želeo to. Sa srca mu je pao ogroman kamen i po prvi put je za svojih četrdeset i šest godina bio zaista srećan. Njegova je porodica ponovo bila na okupu, i to baš u Beogradu iz kog su bili prinuđeni da odu jer ih je na to naterao otac tiranin koji je već više od decenije bio pod zemljom. Prošle su godine od njegovog povratka u Prestonicu ali oduvek je znao da mu je nešto falilo da bi bio potpuno ispunjen. Falila mu je Sonja, njegova sestra bliznakinja. Nedostajala mu je porodica koju su mu čudne i prljave okolnosi balkanskog rata sa kraja osamdesetih oduzele.  Srećom pa je to bila gorka i crna prošlost a Darko nije živeo od sećanja. Sadašnjost je bila mnogo lepša i gradila je mostove ka nekoj boljoj i svetlijoj budućnosti.  Ali o tome će misliti sutra, sada je uživao u fešti posvećenoj njegovoj sestri i njenoj porodici. Ponovo su bili familija, beogradska familija kako je prozvala grupu starih prijatelja njenih roditelja Darkova sestričina Viktorija. Čitav Beograd, čitava zemlja i svet, svi su trebali da znaju koliko je bio srećan. Svi su oni bili srećni jer im je život konačno vratio ono što su im njihovi neprijatelji oduzeli početkom devedesetih, mir, sreću i prijateljstvo koje će trajati do kraja njihovih života.


                                           *

Slavili su  povratak njene familije u glavni grad Srbije do rane zore. Viktorija je bila mrtva umorna ali emocije joj nisu dozvoljavale ni oka da sklopi. Ujak joj je dao dozvolu da spava u sobi koja je nekada davno pripadala njenoj majci i koja je ostala u istom onom redu kao onda kada je Sonja otišla 1999. godine. Viktorija je bila uzbuđena, i umesto da se odmori pretražila je sobu čiji je svaki kutak predstavljao njenu majku. Praćena znatiželjom nije mogla da odoli a da ne otvori sve fijoke starog ormana.  Bile su prazne jer je Sonja odnela sve osim stare sveske sa ključićem koju je iz nekog nepoznatog razloga ostavila. Sveska je bila totalno ispisana, verovatno je predstavljala dnevnik koji je Sonja vodila u osnovnoj ili srednjoj školi. Otvorila ga je drhtavim rukama. Na prvoj strani bila je zalepljena jedna odavno već požutela slika na kojoj su zagrljeni stajali jedan mladić i jedna devojka. Odmah ih je prepoznala, iako su sada bili stariji za koju godinu, ali onaj zaljubljeni pogled je i dalje bio isti onaj koji je i dalje goreo u očima njenog oca. Na poleđini je pisalo: Sonji koju volim i koju ću uvek voleti. Osetila je suze. Možda nije smela, možda je svojim gestom narušila privatnost njene majke, ali osetila je potrebu da pronađe odgovore koje je tražila godinama već ali ih nije dobila.
Nekim šestim čulom Sonja je u susednoj sobi osetila suze i bol koji su dopirali sa druge strane zida. Dražen je spavao čvrstim snom ali ona je bila budna. Bila je toliko uzbuđena zbog povratka kući posle skoro dvadeset dugih godina apstinencije od Beograda da joj san prosto nije dolazio na oči. Osećala je da još uvek sve nije bilo gotovo i rešila je da ode i proveri Viktoriju kao što je to radila kad je bila mala. Pokucala je na vrata svoje nekadašnje sobe ne sačekavši Viktorijin odgovor. Slika koju je videla vratila je kao nekom magijom u prošle dane. Kao da je na tom istom mestu mogla da vidi sebe sa starim dnevnikom na kolenima. Umesto toga videla je svoju ćerku koja je sedela skrštenih nogu na krevetu, baš kao što je i ona radila nekad, sa sveskom u ruci koju je zadubljeno čitala. Bila je to ona ista sveska koju je namerno ostavila onog dana kada je napuštala Beograd kao da je znala da će stari letopis biti onaj most koji će spojiti prošlost sa sadašnjošću jer bilo je to baš ono što se događalo pred njenim očima. Spajale su se dve generacije u jednu, i u tom momentu je shvatila da je dugovala sebi a i Viktoriji jednu priču. Jednu priču o nekoj boljoj i srećnijoj prošlosti koja im je svima ulivala spokoj, sreću i strah. Jednu priču o prijateljstvu koje ne prolazi nikad. Jednu priču o ljubavi koja je prebrodila sve prepreke. Jednu priču o gradu koji živi večno.
„Viktorija, zašto ne spavaš?“
„Mama, mogla bih ja i tebi da postavim isto pitanje, znaš. I zašto nisi kucala? Uopšte nisam čula kad si ušla u sobu.“
„Kucala sam ali si bila toliko zadubljena u literaturu koju si čitala da nisi ni osetila kad sam ušla. Ne spava mi se a vidim ni tebi. Tata spava kao beba, da ga vidiš samo.“
„Još uvek ne mogu da verujem da smo u Beogradu mama. Tako sam uzbuđena! Našla sam vrlo zanimljivu knjigu u jednoj od fioka. Uvek si govorila da je čitanje najbolji lek protiv nesanice.“ Nasmeja se Viktorija.
„Knjigu koju si našla pisala sam kada sam bila otprilike tvojih godina. Oduvek sam sanjala da postanem pisac zbog čega su me tvoj ujko i tata oduvek zezali. Šalili su se na moj račun kad god su za to imali priliku.“
„Kako se zove knjiga?“ Upita je Viktorija vraćajući svesku u fijoku.
„Jesi li spremna da čuješ jednu priču?“ Pravila se Sonja da nije čula prethodno pitanje.
„Jesam mama. Priča počinje ovde u Beogradu?“
„Priča počinje u Beogradu leta gospodnjeg 1991. godine.“ 
Ušuškala se pored Viktorije i sklopila oči. Kao nekakvim magičnim vremeplovom vratila se u baštu prošlosti. Biće to poslednja šetnja za njena života. Kraj je trebao Sonji da donese dugo traženi mir i put ka boljoj, lepšoj i svetlijoj budućnosti koju će, ako Bog da, da podeli sa njoj dragim ljudima. Sa njenom beogradskom familijom.


                                         ***

Zašto imam osećaj da će i današji dan biti kao i svi DO SADA? I danas sam se svađala  sa mojima. Nikako da shvate da nisam više dete i da ne mogu da upravljaju mojim životom. Znam da je teško stanje u zemlji i da ovo sa Slovenijom i Hrvatskom neće izaći na dobro. Ali kakve to veze ima sa mnom i sa Draženom? Nikakve. Osim... Nikada nisam bila nacionalista pa zašto bih to postala upravo sada? No, dokažite vi to pukovniku Vojske Jugoslavije, maršalovom sledbeniku sve do smrti a i posle. A i ovaj novi Tito, Milošević, mu puni glavu svojim teorijama po kojima bih ja sad trebalo da ostavim Dražena jer je tobože Hrvat i nije za mene Srpkinju od glave do pete. Zabranili su mi da viđam Dražena tako da celo jutro razmišljam da pobegnem od kuće al' još ne znam kako ni kuda.
 „Sonja, telefon za tebe! Dražen je. Ne, neću reći kevi i ćaletu ako mi daš pare na zajam.“ Pokvarenog li stvora! Moj dragi brat blizanac, Darko! Ponekad mislim da su ga zamenili u porodilištu. Čak šta više, sigurna sam u to.
„Ćao ljubavi. Šta ima novo?“ Tišina.  Sa druge strane dopire uzdah koji ne sluti ništa dobro. „Dražen?“ Osećam nervozu. Nešto definitivno nije u redu.
„Sonja, hm, ne znam kako da ti kažem. Idem sa mojima u Zagreb. U Beogradu je situacija nepodnošljiva Sonja. Ne želim da ti pravim probleme. Suviše mi značiš da bih mogao da ti učinim to.“  Nije ni svestan onoga što joj je upravo rekao. Onoga što je bio prinuđen da joj kaže iako protiv svoje volje.
Ćutim. Ovo je NOĆNA MORA! PROBUDITE  ME! 
„Sonja, shvati.“ Nastavlja da je ubeđuje drhtavim glasom. „Tako je bolje za sve.“ Za njihove porodice sigurno, a možda i za njih dvoje. Nije mu bilo svejedno, njen drhtavi glas sekao mu je srce na pola ali nije mogao da izbriše ni njen, ni svoj bol. Na žalost.
„Kako možeš da pomisliš tako nešto? Ne idi molim te ili me bar povedi sa sobom. Povedi me sa sobom Dražen! Molim te!“ Nisam ni svesna šta govorim. Plačem. Ponašam se kao beba. Ja, ja koja sam oduvek bila jaka iznenada pucam kao petarde koje klinci i odrasli bacaju sa terase u novogodišnjoj noći. Mrzim ovu zemlju! Istu onu zemlju u koju smo se svi oduvek kleli a koje više nema. Mrzim ovaj besmisleni rat koji me sad deli od njega!
„Sonja, shvati, ne mogu da te povedem. Proćiće ovo ludilo brzo, videćeš.“ Pokušava da je ubedi ali ni sam ne veruje sopstvenim rečima. Bili su tek na početku jedne duge bitke ali odbijao je uporno da prihvati to.  Svesno je bežao od realnosti tražeći spas u onom svom optimizmu po kojem je bio poznat i nije ga gubio ni u najgorem momentu svog života.
„Misliš?“ Ne verujem baš u to, al' šta ću. Nisam toliki optimista kao on, nikad i nisam bila. „Sretno ti bilo. Želim ti od srca sve najbolje.“ Mogu bar da se pomirim sa istinom i sa njegovom odlukom. Toliko bar zaslužuje posle svega.
„Sonja, ne govori gluposti, čuješ li?“ Možda je bila u pravu, verovatno jeste, ali on to nije želeo da prihvati.
Ne, ne želim da ga slušam. Nemam šta da čujem. Ne sviđa mi se ono što čujem. On odlazi i odnosi deo mog srca sa sobom. Bože! Reci mi da se sve ovo ne događa. Reci mi da se radi o skrivenoj kameri, o zakasneloj prvoaprilskoj šali. Pre ili kasnije rećiće mi da je šala i zamoliće me za oproštaj.  Zar ne?
„Slušaj me Sonja, hoću da mi obećaš nešto. Ako krene šta po zlu, hoću da ideš kod Giuliane u Milano. Jesi li me čula Sonja? Obećaj mi!“ Milano je bio grad u kojem su se voleli, grad u kojem je živela stara grofica koju je Sonja upoznala onog leta u Dubrovniku i koja je postala njihova bliska prijateljica tokom poslednje posete Italiji. Bilo je to jedino mesto koje je Dražen trenutno smatrao sigurnim i koje mu je prvo palo na pamet.
„Obećavam!“ Bacam poslednje sidro u uzburkano more ovog bednog ali jedinog života. Sidro koje će me možda jednog dana spasiti od utapanja.
„Volim te Sonja! Čuvaj se!“ Odzvanjaju mi u ušima njegove reči. Ne, ipak nije san. Java je, java iz koje bih se sad rado probudila
„I ti se čuvaj. Zbogom Dražen. Sve najbolje. Probaću da ti pišem.“ To je ono što celoga života radim. Pišem a sam Bog zna zašto i kome.
VOLIM TE SONJA! Nemoj to da ZABORAVIŠ!“ Poslednji pozdrav. Poslednji urlik.
 „I ja tebe volim!“  Spuštam slušalicu. Jedva spuštam slušalicu. Zašto je život tako surov? Neka ide sve dođavola! On odlazi a ja sam nemoćna da učinim bilo šta što bi mu pomoglo da promeni odluku. Kažu da vreme leči rane i briše ružne stvari, ali trenutno mi je više nego teško da u to poverujem. Dok god budem živa nikada neću  moći da zaboravim ovaj bolni momenat.
Pojačao je tv prijemnik što je jače mogao ali ono što je voditelj govorio nije mu se dopadalo ni malo. Nije mogao da veruje ali događalo se. Ponavljala se situacija koju su već proživeli jednom. I shvatio je sve. I onu tišinu, i onu suzu koju se trudio da sakrije ali Darku nije promakao njegov gest. Rekao mu je za svoju sumnju o selidbi u Zagreb ali mu nije poverovao. Zvučalo mu je kao šala, kao neukusna ali ipak izgovorena šala. Insistirao je na tome da se pozdrave za slučaj da se njegove sumnje obistine ali odbio ga je. Rekao mu je da su to bile čiste gluposti u koje niko normalan nije mogao da veruje. Ali ustvari, u dubini svoje duše, znao je da je njegov najbolji drug i dečko njegove sestre govorio istinu. Neko tamo iza senke vukao je vešto konce i upravljao njihovim životima. Gradio je nevidljivi zid koji će ih podeliti sam Djavo zna na koliko dug period. Odbio je da mu poveruje i samim tim da se pozdravi sa njim. Bilo je kasno, odlazio je i ostavljao svoje društvo iz detinjstva iako protiv svoje volje. Po naredbi tamo nekih takozvanih političara postali su neprijatelji koji će od sutra da ratuju jedni protiv drugih. Bila je to nova balkanska realnost koju će morati da prihvate, koja je pisala nova pravila koja su razdvajala prijatelje i ne samo. 
„Sad je bilo na vestima Sonja. Hrvatska je proglasila nezavisnost. Sad shvatam Draženov poziv. Pokušao je da mi objasni da odlaze a ja mu nisam poverovao. Voleo bih da mogu da verujem da će sve ovo uskoro imati kakav-takav kraj ali imam osećaj koji mi se nimalo ne dopada.“  Bio je strašno tužan, baš kao što je to bila njegova sestra bliznakinja i znao je da nisu postojale reči kojima bi i sebi i njoj ublažio bol.
„Zar je moguće da se svet promenio tokom noći? Juče mi se sve činilo normalnim. Danas kao da je svet poludeo. Reci mi da će sve biti u redu Darko.“
„Biće sve u redu seko. Biće sve u redu.“ Zagrlio je čvrsto. Njegov zagrljaj je kao i uvek imao umirujući efekat.
„Hvala ti bato. Nadam se da si u pravu.“ Poljubila ga je u obraz u znak zahvalnosti.
S napolja su dopirali zvuci muzike. „Biće rata kažu svi a ja ću umreti od ljubavi.....“  Boris Novković. Zvonko, zašto puštaš baš tu pesmu? Drug ti je otišao i ko zna kad ćemo opet da ga vidimo. Zašto imam osećaj da slutiš? Nova pesma. Balašević. „Samo da rata ne bude, ludila među ljudima....“ Rat?!? Čini mi se da će ovo biti dan sa velikim slovom D. Početak jednog novog života!


Obećala mu je, dok su se rastajali ne verujući da se to zaista događa, da će brinuti o njoj u njegovom privremenom odsustvu ali oboje su znali da vreme a i događanja u njihovoj dojučerašnjoj domovini nisu radili za njih. Shvatila je odmah ono što je njen najbolji drug iz detinjstva uporno odbijao da prihvati. Rastajali su se zauvek, ma koliko to zauvek bude trajalo. Ma koliko oboje patili zbog toga. Gledala ih je dok su pakovali poslednje stvari u stari auto odmahujući glavom u neverici. Bolelo je, pogotovo uvrede njegove majke upućene na račun njene najbolje drugarice Sonje. Rospija, nadimak koji su joj klinci iz komšiluka davno već pripisali savršeno se slagao sa njenim karakterom, se oduvek korektno ponašala prema Katarini i njenim roditeljima i baš iz tog razloga nije mogla da veruje sa koliko mržnje je pričala o njenoj najboljoj drugarici i devojci svog sina. Nije bila za njihovu vezu, mogla je Katarina to da shvati. Ali da jedna učena i obrazovana žena do te mere mrzi nekog samo zato što je druge vere i nacije, e to već nije mogla ni da razume ni da prihvati. Sve samo ne to.
Bolelo je i njega, baš zato i nije želeo da putuje sa njima ali na njegovu nesreću, nije imao drugog izbora. Oboje su morali da prihvate ono što se događalo jer ni jedno od njih troje, uključujući i njegovu devojku, nije imao pravo glasa. Mahala mu je sve dok auto njegovih roditelja nije nestao za uglom. Dugo, skoro je izgubila pojam o vremenu, je stajala na istom onom mestu na kom je zagrlio poslednji put dok je preklinjao da mu obeća da će se brinuti o Sonji. Nije imala snage ni da se pomeri jer je na nekakav detinjasto glupav način želela da zaustavi vreme. Nije ni htela. Njen najbolji drug je napuštao Beograd, grad u kojem su oboje rođeni na isti dan pre samo osamnaest godina, a da nije uspela da preokrene tok proklete sudbine koja ih je sve bacala, bez izuzetka i bez milosti, u kandže glupavog građanskog rata koji nisu želeli. Besmislenog rata koji je bio jedino u interesu velikih inostranih i manjih domaćih sila i u kojem obični i nemoćni građani republike Srbije i ostalih nekadašnjih bratskih republika nisu želeli da učestvuju. U kojem Katarina a ni njeni vršnjaci nisu želeli da učestvuju. U ratu koji će promeniti ne samo tok istorije nego i tok života ljudi tamo negde na brdovitom Balkanu, dojučerašnjih prijatelja.

                                                     
                                                        *

 „Zdravo! Obećala sam da ću ti pisati ali još uvek nisam sigurna da ću ga poslati a još manje da ćeš ga primiti. Ovde je sve po starom, dobro poznata beogradska ludnica. Pričala sam jutros sa Zvonkom. Kaže da je rat jedna obična glupost koju su izmislili dokoni političari sa brdovitog Balkana a i šire. Puno te pozdravlja. Sinoć smo evocirali uspomene iz školskih dana. To me je podsetilo na nas, na početak. Setila sam se naših zajedničkih šetnji Knez Mihajlovom negde u ponoć. Šaputao bi mi stihove Žaka Prevera na francuskom i pevušio pesme Iv Montana. Francuski je oduvek bio tvoja strast i ogromna želja da živis u Parizu. A ja, ja sam sanjala Italiju, Milano mio, ostvarena želja zahvaljujući tebi. Sećaš se? Tvoj poklon za moj 18-i rođendan.  Moje suze u avionu jer se strahovito plašim letenja i tvoje reči da sam ja tvoja velika beba. Ja to još uvek sve pamtim. Prve suze i prve svađe zbog glupavih sitnica i derbija Zvezda – Partizan. Prve dodire i poljupce.  Prvi put. Kako je sad to divno vreme daleko! Ako ikada dobiješ ovo pismo nadam se da će te moja tuga dirnuti i da ćes se vratiti. A možda si tamo srećan kad ja već ovde to ne mogu biti. Jesi li Dražen? To ti od sveg srca želim. S ljubavlju, Sonja.“
Uspela sam da ga napišem a mislila sam da neće biti lako. Zamoliću Darka da pismo pošalje kradom jer ako Pukovnik otkrije da se dopisujem sa Draženom, ne smem ni da zamislim šta će biti. Sad će dnevnik. Situacija u Sloveniji se polako smiruje, u Hrvatskoj se zakuvalo, a po svemu sudeći, ućiće i  Bosna uskoro u igru. Već ima puno mrtvih, mladići koji svoju mladost pokloniše režimu koji takav dar ne zna i neće umeti da ceni. Da, mnogi su već otišli na ratište. Darko želi da se dobrovoljno prijavi u Arkanovu gardu. Pukovnik još nije čuo za to, Darko želi da ga stavi pred svršen čin, al' mi ne zvuči kao dobra ideja. Ne zato što se Pukovniku ne dopada Arkan, ima i toga, no zato što je maršalova vojska zakon. Maršala istina više nemamo, ali OVAJ vam se već sam proklamovao, pa nam je kao da ga imamo. Ja se istini za volju ne razumem u politiku al' mi se ovaj rat čini besmislenim da besmislenije ne može biti. Bratstvo i jedinstvo je otišlo u tri lepe ..... i jednostavno, treba se pomiriti s tim, pružiti ruku, pa kud koji mili moji. No, dokaži ti to bolesnim umovima otrovanim balkanskim otrovom, osuđenima na smrt. Kad se budu pridružili učitelju imaće bar šta da mu ispričaju.
„O čemu razmišljaš Sonja?“ Bila je toliko zadubljena u svoje misli da ga nije ni primetila.  
„Ćao bato. Nisam čula kad si ušao u sobu. O čemu razmišljam? O virusu zvanom Balkan. Zarazno je ako nisi znao. Vidim da su se oko mene već svi zarazili. Ti, Pukovnik,Vidosava, samo sam još ja zdrava u opštini Popović.“
„Mene još uvek nije uhvatilo, nemoj tako. Samo želim da učinim pravu stvar Sonja. Probaj da me shvatiš. Danas ću da pričam sa ćaletom pa šta bude. Odlučio sam. Odlazim najkasnije za dva dana.“
Odlučio je. Ne zna čemu ide u susret. Priča mi kao da se radi o turniru basketa koji često organizuje sa društvom iz kraja a ne o vrlo važnoj odluci. Odluci koja ga vodi u neizvesnost.  Tako bih ga tukla sve dok ne izbije tako glupavu ideju iz svoje glave, samo da nije jači od mene.
„Nisi više dete Darko, to znam, ali rat nije igra, to je surova stvarnost. Probaj ti MENE da shvatiš. Ne želim da izgubim brata Darko. Iako mi te je ponekad dosta, volim te najviše na svetu.“ Zagrljaj.
„Pa zar si zaboravila? Ja sam neuništiv.“ Poljubac. „Jesi li završila pismo? Idem u grad pa bih mogao da ga pošaljem kradom. Uz malu nadoknadu, razume se.“
„A i ja bih mogla da kažem Pukovniku ko mu je proletos slupao auto. Šta misliš?“
Oduvek je obožavao da je ucenjuje ali mu je retko kad polazilo za rukom da izvuče glavnu premiju. Sonja ga je isuviše dobro poznavala. Bože! Nikad se neće promeniti.
„Kad bolje razmislim, učiniću to od srca. Ipak si ti moja sestra, i to bliznakinja. Baš će se u pošti obradovati kad vide da pismo ide u Zagreb. Al' je lepo. Roze. Baš će se obradovati.“
Smeje se vragolasto kao i uvek. Prosto da čovek poludi! Šiznuću ako nastavi da me zafrkava. Ponaša se kao da se ništa nije dogodilo. Kao da mi nije upravo svojom odlukom zagorčao ionako već upropašćen život.
„Idi već jednom! Želim da budem sama sa svojim mislima.“ 
Poslala sam pismo. Sam Bog zna dal' će ga ikad dobiti. Ja sam samo htela da ispunim obećanje. Da bar na neki način ispletem makar i nevidljive niti koje će me možda jednog dana opet spojiti sa njim.
„Ćao kevo, ćale. Mogu li da razgovaram s vama?“
     Upravo je stigao Pukovnik a i Vidosava sa njim.
     „Zdravo sine. Prvo, ona nije za tebe keva, već majka. A ni ja nisam ćale, vec otac.“ Uvek isti povišen ton koji govori o Pukovnikovom autoritetu u našoj kući. Uvek isti razlog za njihovu svakodnevnu svađu i uvek ista scena.
„Dobro. Majko, oče, mogu li da razgovaram s vama?“ I naravno, zarad porodičnog mira a ponajviše zbog Vidosave čiji je miljenik otkad znam za sebe, mali skot od mog brata blizanca se povlači. Kad bi bar na isti način neopozivo povukao i svoju odluku da se pridruži Arkanovcima ali i on i ja znamo da se to neće dogoditi.
     „O čemu?“
Na žalost to se neće dogoditi. Na žalost biće i ovo jedan od ONIH dana. Moj svet se ruši a ja sam nemoćna da bilo šta učinim. Sve ono što sam godinama gradila, pažljivo čuvala od pogleda drugih. Kome mogu da zahvalim za to? Životu? Sudbini? Bogu? Nismo baš u dobrim odnosima. Crveni karanfil i ruzmarin na različitim stranama. Komunistički duh protkan tradicijom, ogrnut ćilimom istoka. Nismo baš u dobrim odnosima al' ja bih mu se obratila. NA ŽALOST, danas ne prima, zauzet je igrom zapada. Igru dobija jer odveć zna sva pravila, učestvovao je u njihovom kreiranju. Da, i danas je možda više nego ranije dan, ali ovog puta ne sa velikim već OGROMNIM slovom D. Još jedna okrenuta stranica knjige života!  

Nessun commento:

Posta un commento

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...