martedì 16 agosto 2011

Il virus balcanico - ottavo capitolo

Non le fu permesso di portare con sé né l’album con le sue foto preferite, né la scatola contenente le cose di valore, tra cui la medaglia che aveva vinto nelle Olimpiadi che si erano tenute nella sua città natale, Sarajevo, nell’ormai lontano 1984. Poteva soltanto prendere lo stretto necessario e scappare. Non le avevano detto dove erano diretti, sapeva solo che doveva sbrigarsi. Non era poi cosi importante dove andavano, e anche se lo fosse, cosa cambierebbe? Non aveva l’altra scelta tranne che sbrigarsi, ma non era per niente facile. Non era facile lasciare tutto e partire d’improvviso come se tutti quegli anni di vita, venti due per esattezza, non avessero alcun significato. Sua famiglia almeno aveva la possibilità di andarsene, ma gli altri? Gli altri sarebbero rimasti. Anche Selma voleva restare, ma non gliel’avevano dato quella possibilità. Almeno era riuscita a prendere la medaglia d’argento dalla scatola e a metterla al collo. Era il suo portafortuna di cui avrà bisogno in quella nuova vita che l’aspettava lontano dalla sua Sarajevo. Un giorno sarebbe tornata a casa però ora doveva andarsene, anche se le costava molto.
Non era facile lasciare tutto alle spalle come se non fosse successo nulla, come se non esistesse nulla. Era come se qualcuno avesse cancellato con una gomma magica tutto quello che Selma era, che era il suo passato a cui non aveva più alcun diritto. Non poteva credere che la stupida guerra civile la stesse allontanando dalla città che era il suo centro dell’universo, dal ragazzo che amava con tutta se stessa ma ormai il loro amore non era più possibile. Josip era un nemico, il nemico che le ha spezzato il cuore e le ha causato tanto dolore come nessuno prima. Doveva dimenticarlo al più presto, come doveva dimenticare la loro città, e andare avanti con la propria vita sperando  in un futuro migliore che porrà fine all’inferno chiamato guerra. Un bel giorno potrà tornare a casa, ne era convinta.
“Selma, sbrigati per piacere. Si sentono gli aerei di nuovo. Se dovessimo passare ancora una notte così mi verrebbe un attacco cardiaco.”
“Sì, mamma. Sto arrivando.” Prese il vecchio diario che testimoniava l’amore che la legava a Josip e lo mise nella tasca della giacca.
Un giorno sarebbe tornata, quel giorno in cui l’assurda guerra civile avrebbe avuto la fine.

giovedì 11 agosto 2011

Balkanski virus - osmo poglavlje

Nisu joj dozvolili da ponese ni album sa starim slikama, ni kutijicu sa dragocenostima u kojoj je čuvala medalju sa zimskih olimpijskih igara održanim u njenom rodnom Sarajevu davne 1984. Mogla je da ponese samo neophodne stvari, neophodne za beg. Nisu joj ni rekli gde idu, samo su je zamolili da požuri. Kao da je i bilo važno gde su išli. A i da jeste, nije mogla da bira. Mogla je samo da požuri ali kako bi? Nije bilo lako ostaviti sve i jednostavno otići, otići kao da 22 godine života na ovom istom mestu nije značilo ništa. Oni su bar imali mogućnost da odu, a drugi? Drugi će ostati. I Selma je htela da ostane, ali joj nisu dozvoili. Uspela je, barem to, da iz kutijice uzme srebrnu medalju i stavi je oko vrata. Bila je to njena amajlija, amajlija koja joj je bila  potrebna u novom životu koji je očekivao daleko od njihovog Sarajeva. Jednom će se vratiti, jednom, ali sad je morala da ide makar i preko svoje volje.
Nije bilo lako ostaviti sve za sobom kao da, kao da se ništa nije dogodilo, kao da ništa nije postojalo. Kao da je neko magičnom gumicom obrisao sve ono što je Selma bila, sve ono što je bilo njena prošlost na koju više nije imala pravo. Niti je mogla da veruje da je prokleti rat udaljava od grada koji je bio centar sveta za nju, od dečka kog je volela više od sebe same ali to više nije bilo moguće. Josip je bio neprijatelj, neprijatelj koji joj je slomio srce i povredio kao niko do sada. Morala je da ga što pre zaboravi, da zaboravi svoj rodni grad i da veruje u bolju budućnost i da strpljivo čeka dan kad će paklu zvanom rat biti kraj. Jednog lepog dana kada bude mogla da se vrati kući.
„Selma, požuri zaboga. Čuju se avioni ponovo. Ako provedemo još jednu noć kao prošlu dobiću nervni slom.“
„Idem mama. Idem.“ Uzela je stari dnevnik koji je svedočio o njenoj i Josipovoj ljubavi i stavila ga u džep  jakne.
Vratiće se jednog dana. Onog dana kad besmislenom građanskom ratu bude kraj.

martedì 9 agosto 2011

Il virus balcanico - settimo capitolo

Si avvicinava la fatidica data del primo anniversario d’indipendenza della sua nuova patria che era ancora in guerra civile però in città tutto era pronto per la celebrazione. Pareva che tutti fossero contenti, tutti tranne lui. Lui non aveva nulla da festeggiare. Era passato un anno da quando era iniziato l’incubo però lui non poteva dimenticare. Gli sembrava di rivivere in ogni istante la stessa scena: la telefonata che le ha fatto, le sue lacrime quando ha saputo che lui se ne stava andando, il litigio con i genitori che non gli avevano permesso di salutarla di persona. Quello che ancora gli bruciava erano le parole di sua madre che lo fecero piangere. Né si era scordato della sua migliore amica Katarina che si era messa a piangere quando ha saputo che Dražen partiva. I primi giorni che trascorse nella capitale croata coltivava ancora la speranza del ritorno nella sua città natale che gli sembrava fosse lontana un miglio, quasi come se fosse su un altro continente, ma più il tempo passava, più la sua speranza si scioglieva come un ghiacciolo.
Era passato un anno da quando non aveva notizie di lei, però non riusciva a dimenticarla. Lui non voleva dimenticarla. Aveva persino provato di scappare da casa e tornare a Belgrado però la sua missione era un totale fiasco. Alla fine doveva arrendersi all’evidenza che non avrebbe potuto raggiungere Sonia, almeno finché ci sarebbe stata la guerra. Fino ad allora avrebbe dovuto vivere la propria vita seguendo le regole altrui e aspettare pazientemente il suo momento. Il loro momento.  Nel frattempo  ha continuato di pensarla, ricordava spesso le loro passeggiate lungo il Danubio mentre la città dormiva, le loro telefonate notturne quando chiamava per augurarle buonanotte e alla fine le augurava buongiorno. Pensava anche al fratello di lei, Darko, che era il suo migliore amico. Non era per nulla contento quando Dražen lo aveva informato alla festa di compleanno sua e di Sonia che si era innamorato di lei. Era geloso come ogni fratello che amava alla follia propria sorella, però alla fine si era convinto del loro amore e aveva accettato la loro relazione. Quante volte aveva mentito al padre per proteggere la sorella e Dražen, troppe! Erano dei tempi ormai andati ma Dražen sentiva la nostalgia che purtroppo doveva reprimere. Nessuno lo avrebbe capito se soltanto si sapesse in giro che ancora la amava. Per loro la Serbia era il paese nemico. I Serbi erano degli aggressori e Belgrado era la città nella quale si nascondeva il criminale di guerra Slobodan Milošević. Se soltanto sapessero quello che ne pensava, di sicuro l’avrebbero arrestato visto che ancora non aveva imparato il croato come si deve e non simpatizzava minimamente  per il presidente Franjo Tuđman. La vita però continuava nonostante tutto e non aveva l’altra scelta che accettare quello che gli offriva: le nuove regole del gioco che doveva seguire alla lettera, anche se era contrario.

Clair de Lune

Dear diary,

Working for a fashion and lifestyle magazine gives you the extraordinary opportunity to be in touch with great and very talented young people. And if these talented people are coming from your home country, it’s even a big plus and pleasure to work with all of them. I’ve been a part of this team for almost a year and I will always be grateful for this work and life opportunity. But I am not here to speak about the experience itself, quite positive that made me realize how much I love my work, I am here to present you Clair de Lune.

No, this is not a book title, or a movie one. Clair de Lune is the second editorial, the first one you may see here, of the best Serbian online lifestyle & fashion magazine called Wannabe. As you can see, the subaquatic pictures are really fabulous, and say a lot about geniality of the photographer Nemanja Maraš. I hope you’ll like it.

Enjoy yourselves! Please be free to leave your impressions!









Photographer: Nemanja Maraš
Photographer’s assistants: Adam Rakićević, Petar Marković
Styling: Predrag Đuknić
Stylist’s assistants: Bojana Bradić, Stevan Ristić
Make-up: Milena Milenković
Model: Isidora Marić 

domenica 7 agosto 2011

Summer time, happiness, and W..as in wedding dress

Dear diary,

Long time since we had a little talk, don’t you agree? I was kind a busy in these last three weeks. I start working at one Italian female magazine and I haven’t got so much free time. Except on weekends obviously, but I usually I like to spend those days with my family and friends and that’s why I haven’t been so much active. But now, here I am, with a cup of cappuccino on my desk, sitting in my lovely pink room, I’m all yours now!

It was really nice although a bit cloudy weekend. Pity that’s about to end. Yesterday I did some shopping and I’ve finally found the perfect wedding dress. No, I’m not getting married although I am surrounded by people who are in that kind of spirit. One of my closest girl friends from university is getting married on 27th August, here in Trento, and I am pretty much excited about that lovely event. I was in a hunt for the perfect dress with a capital p for some weeks and I’ve finally found one which perfectly fits all my needs and desires. It is a very nice dress, it was a love at the first sight when I saw it, and I couldn’t stop myself from buying it. How could I? It is like the dress itself was just waiting for me. For more details about my lovely dress, you have to wait for few more weeks. I don’t want to speak further about it, you just have to be patient and see it with your own eyes. I hope you’ll like it as much as I do!

giovedì 4 agosto 2011

Balkanski virus - sedmo poglavlje

Bližila se prva godišnjica nezavisnosti države u kojoj je živeo, u kojoj je i dalje besneo rat, ali u glavnom gradu je sve bilo spremno za slavlje. Izgledalo je da su svi bili veseli osim njega. Njemu nije bilo do slavlja, nije imao šta da slavi. Prošlo je godinu dana ali nije mogao da zaboravi. Nije mogao da zaboravi drhtaj njenog glasa preko telefona kad joj je saopštio da odlazi, nije mogao da zaboravi svađu sa njegovim roditeljima jer su mu zabranili da se lično pozdravi sa njom, niti je zaboravio reči njegove majke dok je plakao tamo na parkingu ispred njihove zgrade. Baš kao što nije mogao da zaboravi suze njegove najbolje drugarice Katarine kad joj je rekao da odlazi. Prvih par dana po dolasku u prestonicu Hrvatske gajio je nadu da će se ipak brzo vratiti u svoj rodni grad koji mu se činio tako daleko kao da se nalazio na drugom kontinentu, ali kako je odmicalo vreme, njegove nade su se topile kao sneg u proleće.
Prošlo je skoro godinu dana kako nije imao vesti o njoj, ali nije mogao da je zaboravi. Nije se ni trudio. Pokušao je čak da pobegne od kuće i vrati se u Beograd ali je njegova misija bila totalni fijasko. Na kraju je morao da se pomiri sa činjenicom da sve dok rat bude trajao moraće da živi po pravilima koja su pisali drugi i da strpljivo čeka svoj momenat. Njihov momenat. A do tada,  nastavio je da misli često na nju, na njihove šetnje pored Dunava tamo kasno u noć, kad grad utone u san, na njihove duge razgovore telefonom kad bi je pozvao samo da joj poželi laku noć a na kraju bi joj želeo dobro jutro. Mislio je i na njega, Darka. Bili su najbolji drugovi. Nije bio baš oduševljen kad mu je na njihovoj rođendanskoj proslavi saopštio da mu se sviđa njegova sestra. Bio je strašno ljubomoran, kao i svaki brat. Ali na kraju je ipak popustio kad je shvatio da je Dražen imao dobre namere i da se i njegova sestra Sonja zaljubila. Koliko puta je samo lagao njihovog oca zbog njega i Sonje, nebrojeno puta! Nedostajala su Draženu dobra i stara vremena ali je ćutao i gutao u sebi reči svaki put kad bi mu došlo da spomene nju ili grad na Savi i Dunavu. Ne bi ga razumeli. Srbija je bila neprijateljska zemlja, Srbi su bili agresori, a Beograd, Beograd je bio đavolski grad u kojem se krio zločinac Slobodan Milošević i kad bi čuli šta on zaista misli o svemu tome, strpali bi ga odmah u zatvor. Jer naravno, osim što za godinu dana nije naučio da priča tečno hrvatski što mu je dolikovalo kao pravom Hrvatu, nije bio simpatizer predsednika Franje Tuđmana. Ali život je išao dalje, i morao je da se navikne na ono što mu se nudilo i na nova pravila igre kojih je morao strogo da se pridržava i protiv svoje volje.


U zadnjih nekoliko nedelja retko da je viđala svoje najbolje drugarice i to je počinjalo strašno da joj smeta. Jeste da nisu živele blizu jedna druge ali nekad ih to nije sprečavalo da provode slobodno vreme zajedno. Spremale su se za prijemni i nisu imale baš prilike da se vide, i nekako, bar se tako činilo Tijani, kao da su izbegavale jedna drugu. Katarina je, podstaknuta svojim raskidom sa Maksimom, odlučila da upiše medicinu i učila je kao luda, uz pomoć svog oca poznatog hirurga, ne bi li ispunila ne samo njegovu nego i svoju nekadašnju želju zbog koje se, navodno, odrekla zbog Maksima. Sonja je, srećom, jedina ostala dosledna svojim starim željama i spremala se da upiše italijanski jezik. Tijana je, fascinirana poslom njenog pokojnog oca nekadašnjeg  ambasadora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Austriji koga su ubili u Beču još uvek, iako je prošlo šest meseci od zločina, neidentifikovani lopovi, odlučila, iako su se tome protivili njena majka i njen stariji brat, da upiše Političke nauke. Niko od njihovih drugova iz razreda nije znao za to, bila je to odluka u poslednjem momentu koju je Tijana krila od svih, osim od Miloša.
Nije baš bio oduševljen s obzirom da skoro niko, osim ljudi bliski njoj i njenoj porodici, nije znao za dramu koja se odigrala u Tijaninoj porodici. Mislili su da su Tijanini roditelji razvedeni i vest o ubistvu ambasadora Đurića nisu dovodili u vezu sa njihovom drugaricom koja se, igrom slučaja, prezivala kao on. I ne samo zbog toga. Nije želeo da se jednog dana to isto dogodi i njoj.  Ali Tijana je bila tvrdoglava, užasno tvrdoglava i kao i uvek radila je sve po svome. Nisu postojale reči koje bi uticale na nju da promeni odluku koju je već donela. Dugovala je to sebi, svom ocu i svojoj familiji. Milošu nije bilo svejedno ali je poštovao njenu odluku.

martedì 2 agosto 2011

Il virus balcanico - sesto capitolo

Il sole splendeva forte. Era una bellissima giornata primaverile che avesse fatto uscire da casa molti cittadini belgradesi. Lungo la via Knez Mihajlova passeggiavano le giovani coppie con i bambini. Ogni tanto qualche madre alzava la voce per chiamare proprio figlio che correva di qua e di là. Tra i passanti si potevano vedere le bellissime ragazze che non vedevano l’ora di mettere dei vestitini che più scoprivano che coprivano. Era la giornata ideale per realizzare quello che aveva in mente da quando aveva rotto con Katarina. Sperava soltanto che lei accettasse di ascoltare quello che aveva da dirle. Dovevano almeno chiarirsi dopo che avevano avuto l’ennesimo litigio la sera prima. La colpa era unicamente di Maksim. Era riuscito a farla soffrire di nuovo, non era la prima volta ma almeno in passato era pronta a perdonargli. Questa volta era diverso. Lui aveva oltrepassato il limite acconsentito e lei ha detto basta. Era stufa di tutto, delle bugie che lui le raccontava, dei suoi tanti tradimenti. Come poteva biasimarla? Aveva fatto troppi errori ma non aveva imparato niente da essi. Questa volta però era deciso di cambiare per l’amore di Katarina ma soprattutto per l’amor proprio.
“Cosa vuoi da me Maksim? Non abbiamo nulla da dirci. È finita! Capisci? Finita!” Maksim non poteva crederci. Non poteva farlo. Doveva almeno dargli l’opportunità per spiegarle come realmente stavano le cose.
“Katarina, per favore ascoltami. Solo quello ti chiedo.” Tutto il suo sforzo era invano. Non voleva sentirlo. Era ferita talmente tanto che non voleva dargli nemmeno una possibilità. Ormai aveva deciso di lasciarlo.
“Allora, siamo arrivati al capolinea?” Le chiese tristemente.
“Sembra di sì.” Disse lei. Non aveva nemmeno il coraggio per guardarlo negli occhi. Aveva paura di potergli perdonare per l’ennesima volta ma doveva resistere alla tentazione.  Finalmente ha avuto la forza per mettere la parola fine alla loro tormentata storia d’amore. Mancava però poco che si alzasse e che lo abbracciasse ma non lo fece nonostante stesse soffrendo. E non era l’unica che pativa le penne d’inferno.
Anche Maksim stava soffrendo ma lei non se ne sarebbe mai accorta. Pure lui stava soffrendo ed era sinceramente pentito. Mentre saliva sul tram diede l’ultima occhiata in direzione in cui si dirigeva Katarina. Era come se avesse la sensazione che non l’avrebbe mai più rivista.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...