martedì 31 luglio 2012

Neki putuju, neki ostaju...

Dragi dnevniče,

Postoje momenti kada me obuzme nekakva melanholija, tuga.. danas je jedan takav dan.. Glumim da mi je svejedno a zapravo sve u meni se lomi na sitne komade. Zaplakala bih, uporno se borim sa suzama, ali bolje ne. Ne želim da me vide u ovakvom stanju. To je samo trenutak, proćiće.

Pakuje se.. uvukla bih se među stvari i pošla sa njim, ali ne mogu. Previše je toga protiv mene. Za sve postoji pravo vreme, avgust verovatno i nije moj mesec. Tešim se, ne znam koliko uspevam da ubedim samu sebe. Ovi kristalčići što polako počinju da mi bockaju oči izdaju osećanja protiv kojih se uporno borim. Uzalud.  Nije mi lako. Teško mi je kako odavno bilo nije.

Tri godine. Nije malo, nije ni mnogo. Ljudi prežive i gore stvari. Ima vremena za sve pa i za povratak. Bitno je da smo živi i zdravi, zar ne?



Srećan put onima koji putuju..a mi koji ostajemo, preživećemo nekako. 

domenica 29 luglio 2012

Poetična nedelja: Ne

Dragi dnevniče,

Vreme je za još jednu poetičnu nedelju, danas, ipak, malo drugačiju. Do sada sam objavljivala uglavnom svoje pesme, ali i poeziju dragih mi kolega i koleginica. Ovu nedelju želim da posvetim stihovima pesnika kog sam, priznajem, otkrila sasvim slučajno.

O kome se radi? Radi se o španskom pesniku Hoze Luisu Hidalgi. Naletela sam ovih dana na njegovu pesmu "Ne", na stranicama bloga Burazor Marka i nisam mogla da odolim, a da je ne podelim sa vama. Uživajte, ma gde bili!




Ne

Noć te uništava da bih te tražio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.

Kakva samoća i mrak, kakav suv mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.

Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su reči uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga,
pružena kao reka sa samostalnim obalama.

Ali idem da te tražim, otimam te i čupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ…

Hoze Luis Hidalgo

sabato 28 luglio 2012

Tanti auguri, papà!

Caro diario,

E' stata una settimana frenetica, sempre di corsa, e poco tempo per dedicarmi al blog. Tra il lavoro, la famiglia, poca ispirazione, le parole hanno preso una lunga pausa. Importante è che io stia di nuovo qui. Ogni tanto prendere qualche momento libero va bene per la creatività, non trovate?

Sono rientrata a casa da poco. Oggi è il compleanno di mio padre ed è stata proprio una bella giornata tipo famiglia. Non succedeva da tanti anni, trovarsi tutti e tre insieme, visto che papà è sempre in viaggio per motivi di lavoro. Dopo pranzo, poi, siamo andati a fare shopping, comprare regali per i parenti in Serbia, e papà ha fatto qualche regalino anche a me. Come se fosse il mio, non il suo, compleanno. Devo ammettere che è stato sempre così. Sin da piccola si prendeva molta cura di me e sono stata molto fortunata, lo sono ancora e lo sarò per tutta la vita, ad averlo accanto. E' il miglior padre che io potessi avere.

Buon compleanno, caro e amato padre! Ti auguro ogni bene, lo sai. Sono, però, un po' triste. Non potrò accompagnarti durante il viaggio di ritorno in Serbia. Sono ormai tre anni che non torno a casa e anche se cerco di apparire dura, non è per niente vero che non sia dispiaciuta. Però so che non è ancora il momento giusto di tornare. Tu, però, mi raccomando, divertiti anche per mamma e me, e abbraccia forte la nonna. Se Dio vorrà, il Natale lo passeremo di sicuro lì.

Ti voglio bene!



Tua figlia.

domenica 22 luglio 2012

Poetična nedelja: Juče, danas, sutra

Dragi dnevniče,

Ovih proteklih šest dana je prosto proletelo a da nisam ni primetila da sam te zapustila. Mama je bila na odmoru i skoro svaki slobodan momenat provodila sam u njenom društvu. A kako sam i sama imala smanjene obaveze, iskoristila sam priliku da se malo odmorim i predahnem od pisanja koje mi je, ipak, priznajem, puno falilo.

Ali da se vratim nama, i našim nedeljnim poetičnim susretima. Za danas sam odabrala, zapravo izvukla iz prašnjave riznice emocija i sećanja, jednu kratku poetičnu priču. Zapravo više je to pesma u prozi, nastala u jednom delikatnom, a opet srećnom periodu mog života. Pomalo haotičnom, kao i ovi momenti kroz koje prolazim poslednjih dana. Zove se "Juče, danas, sutra". Uživajte.





Juče, danas, sutra

Reci, da, palo mi je na pamet i onda ali osećaj nikad nije bio ovako jak.. Padalo je i ranije, i uvek sam bila u čudu a onaj dečiji upitni pogled sa druge strane ogledala nije davao odgovor koji sam želela da čujem tada. Sada mi baš prija ovaj novi osmeh deteta koje kao da je dobilo novu igracku. Novi san. Novi početak kome se kraj ne zna.

Reci, reci zašto sada a ne onda, onda kada mi je neko koga se rado setim u ovakvim momentima rekao da ne razume kako neko može da mrzi grad u kojem je rođen. Ni ja nisam razumela kako neko moze da voli takvim intenzitetom, sa dečijom naivnošću, ja tako nešto nisam osećala prema nikome, ničemu a kamoli prema gradu u kojem sam rođena. Onda ništa nije imalo smisla a sad vidim jasnije svetlost koju sam od našeg pogrešnog početka odbijala da shvatim.

Ponovo isti scenario, i po prvi put se ne bunim. Znam da sam lutala dugo, predugo, ali nisam mogla da pobegnem.

Zbrkane su mi misli dok se moja duša ogleda u odsjaju reke i nema potrebe, ne želim jednostavno, da ih odmrsim. Zašto bih? Želim da u mojoj glavi, bar za sad, zadrzim taj kaleidoskop i miris boja do sutra, do daljnjeg, dok ne izgradim svoju oazu mira. Dok ne dobijem drzavljanstvo jedne od državica, dok ne budem mogla da kažem da sam stigla na kraj puta. Da sam stigla kući. 

lunedì 16 luglio 2012

Noć s mirisom Pariza

Dragi dnevniče,

Kako je dovoljan jedan stih, zvuk, melodija da se vratim na pravi put. Prošetam stazama kojima svaki kutak miriše na tebe, makar na tren, koliko god trajao taj poznati osećaj sigurnosti koju sam pronalazila u tvojim rukama. Kratko traje sve ono što je lepo, kažu, ali emocija živi večno u beskonačnom svemiru naših sećanja - tamo gde baklja želje i strasti ne prestaje da gori. Tamo sam i dalje ona ista ja, zbunjena gomilom osećanja koja me plaše i raduju u isto vreme. Među tim zidinama grada svetlosti stanuje tvoj usmeh, naši slučajni a i namerni pogledi koji se stapaju u jedan i ruke koje ne prestaju da se traže. 

Šapućeš mi stihove Prevera onim tvojim izraženim španskim akcentom dok se smejurim kao kakva klinka, spremna da beži kao i uvek ali i dalje stoji u mestu dok otkucaji srca postaju sve brži i brži. Po prvi put ne želim da nestanem, pretvorim se u čupavu Pepeljugu kad sat otkuca ponoć. Večeras princeza koja voli i želi da bude voljena izaziva na dvoboj divljakušu koja beži glavom bez obzira i uvek upropasti sve.  Nije svesna ishoda neravnopravne borbe, niti želi da zna kako će se završiti noć. Želi da se prepusti svojim skrivenim željama, vrtlogu strasti u koji spornim ali sigurnim koracima upada.

Tako slični a tako različiti, a opet, iako na tren, dve srodne duše koje su se našle na istoj talasnoj dužini od prvog susreta. Nisu nam potrebne reči, naši pogledi pričaju za nas već dobro poznatu bajku koja neće, znam, imati i živeli su srećno i berićetno kraj. Nije me ni briga, da budem iskrena. Ne želim da razmišljam o neminovnosti i o nečemu što neću moći da promenim. Za samo par sati dve gvozdene ptice odvešće nas na dve različite strane sveta, i čemu onda priča?

Tišina, povremeno isprekidana našim uzdasima i otkucajima srca, iznanada postaje najlepša melodija čiji tekst ljubavi razumem na više jezika, uključujući tvoj. Nebeska ulica pali polako svoje prve lampione dok grad tone u suton. Dva srca a zapravo jedno, dve duše, dva tela koja su se tražila dugo a slučajno pronašla, i jedno te quiero. Izgovoreno više onako, ili možda ne, a što će tinjati kao baklja ljubavnog zanosa večno - koliko god to večno bude trajalo.




Gde li su te odveli putevi života, ne znam. Možda se i dalje skrivaš u uskim uličicama oko Notre Dame crkve, ili pak šetaš pored Sene tražeći u njenom ogledalu moj lik. Ove noći, makar bio samo san, srela sam dobro znani osmeh, osetila toplinu dodira, tonući u san ušuškana u tvom čvrstom zagrljaju. Baš kao nekada. 


I sada, dok ovo pišem, mislim na te i nižem misli i sećanja kao nisku bisera...


I da mogu da putujem ovog trena, moja destinacija bio bi naš voljeni Pariz..

domenica 15 luglio 2012

Poetična nedelja: U zagrljaju noći

Dragi dnevniče,

Vreme je za poeziju! Danas uživamo u pesmi napisanoj ove noći na stranicama moje duše a jutros, jednostavno prenesenoj na papir. Volim kada se emocije slože kao talog kafe na dnu tek popijene jutarnje kafe čiji miris i dalje kao vagabund usred noći luta prostorijama našeg stana, pa od njihovih tankih niti nastane poezija. Uživajte, ma gde bili, šta radili, uvek ste dobrodošli..





U zagrljaju noći

Sedim na kiši sanjiva i nema
zvuk vetra svira svoju omiljenu sinfoniju
nebeske kočije i ove noći jure
koga li i kuda sa sobom vode.

Pratim pogledom njihov trag
osvetljen lampionima ulice besmrtnosti
jeza mi neka telom prolazi
tlo srca podrhtava, stižu me nemiri.

Tu su, osećam, u vrzino kolo bi da me uvuku
ne dam se, ne mogu da napustim svoju sigurnu luku
kad svane biće sve drugačije znam
sunce posle kiše donosi uvek novi dan.

Sedim na kiši, uspavljuje me polako
vetar mi golica vrat i mrsi kosu
vreme je da na počinak krenem
ušuškana u tvom zagrljaju utonem u san. 

sabato 14 luglio 2012

VIAGGI A... Parigi, un sogno realizzato

Caro diario,

Era da tempo che non aggiornavo lo spazio dedicato a luoghi visitati, a quelle emozioni che, nonostante passasse il tempo restano sempre vivi dentro di me. Il mio sabato, però, anche se non lo faccio con frequenza, avrà sempre il sapore dei viaggi: quelli vissuti con intensità, e quelli sognati a occhi aperti che non sono stati ancora realizzati. Dove porto oggi i nostri lettori, te lo starai chiedendo... te lo dico subito, tanto non vale la pena tenerti sulle spine. Oggi rivisiteremo un luogo magico, che mi ha rubato il cuore al primo sguardo, che ho sognato sin da piccola, e che solo otto anni fa ebbi la possibilità di visitare. Parigi.

Quando studiavo ancora a Gorizia, e studiavo il francese, avevo questo professore bizzarro e ottuso, De Gioia. Non era tanta gioia per me quando dovevo andare alle sue lezioni. Rimpiangevo con tutta me stessa la mia vecchia prof della Serbia, severa anche lei ma almeno aveva un'anima, e non riuscivo ad accettare quell'uomo. Il mio voto era pessimo per i miei gusti, ogni giorno che passava mi rendevo conto di perdere tutte le certezze linguistiche che avevo, e per recuperare ho deciso di fare un corso in Francia. Così, a settembre 2004, insieme a un'amica più giovane ma che studiava insieme a me, Zsuzsanna, partii alla volta di Parigi. Ci restammo per un mese intero, e che mese!

Una mattina piuttosto fresca mi recai all'aeroporto di Milano. Il volo era molto presto, alle 7:20, e già alle 9 era previsto il mio arrivo nella città che, per una ragione sconosciuta a me, aveva una tale importanza che non riuscivo a capire. All'aeroporto doveva venirmi a prendere un amico di papà, emigrato dalla Serbia più di trent'anni fa che viveva lì e faceva tassista. Scesa dall'areo, ancora assonata, fu accolta da un'emozione troppo forte e una sensazione stranissima. Sentivo che stavo ritornando a casa, e non capivo. Non avevo tempo per pensare alla mia confusione, dovevo trovare questo tassista che mi avrebbe portata al collegio in cui eravamo alloggiate Zsuzsi (era il sopranome dell'amica che sarebbe arrivata già lì) ed io. Presi i bagagli, andai fuori ma non lo vedevo. Una chiamata al cellulare mi ha chiarito ogni dubbio, l'uomo pensava che sarei arrivata alle 9 di sera, e fui costretta a prendere il primo taxi.

Il tassista, un chiacchierone marocchino di incirca 35 anni,  era un uomo gentile con cui si chiacchierava amabilmente. In francese, ovvio. Io, sinceramente, avevo qualche perplessità, questo De Gioia che menzionai mi aveva tolto ogni speranza linguistica, ma dopo un po' mi sono sciolta. Mentre mi portava all'indirizzo che gli ho dato, guardavo dalla finestra. Le cose che vedevo, i paesaggi, erano tanto familiari. Troppo. Sì, so che cosa pensate, li avevi visti in foto. Ma, la sensazione strana, quella che mi premeva sul cuore ogni minuto che passava mi diceva un'unica frase: Bentornata a casa. 

Il collegio per le ragazze, era situato vicino alla chiesa di Notre Damme, in un viuzza cui nome, purtroppo, non rammento ora. Dividevo la stanza con Zsuzsanna, la ragazza ungherese che studiava con me, ed era pure lei una delle tante vittime di De Gioia. Era una stanza ampia, carina, illuminata, che tutto sommato mi piaceva. Le ragazze che vi abitavano, soprattutto quelle francesi, erano troppo altezzose, anche se, col cuore nella mano, devo ammettere, non erano tutte così. Tra quelle mura però facemmo amicizia con una ragazza, veniva dalla lontana Venezuela, Paula, con la quale andavamo a girare la città nel tempo libero. Ci sentiamo anche oggi, non tanto spesso, ma ci aggiorniamo sulle nostre vite di tanto in tanto.

Foto: Selene's Cell


Il corso di lingua lo seguivamo ad Alliance Française, se non sbaglio tre volte a settimana. Il resto lo passavamo nella scoperta della capitale che più il tempo passava, più mi conquistava. Zsuzsi non era, devo ammettere, tanto entusiasta come me,e non vedeva tutta questa bellezza e perfezione che vedevo io. Per me, che sognavo la capitale francese da bambina, era il massimo che potevo avere dalla vita in quel momento. Ogni via che percorrevo mi dava qualche emozione, mentre mi guardavo nelle vetrine vedevo una ragazza sempre sorridente e felice.

A Parigi ho combattuto anche la mia paura più grande, quella dell'altezza, salendo sul tetto dell'Arco di Trionfo e sulla Notre Dame, da dove si estendeva una vista magnifica che ricordo ancora.  Poi, che dire della Torre Eiffel, bellissima nella sua grandezza ed imponenza. Lì, purtroppo, non ero salita, era troppo alto per me. Non me la sentivo.

Torre Eiffel, Parigi Foto: Selene's Cell

Per spostarsi in città, usavamo sempre la metro. Tante linee, un po' complicate, ma alla fine ci eravamo abituate, dopo un po'. Il tempo volava, a volte mi sembrava che mi sfuggiva tra le mani, e il panico di non poter vedere tutto non mi abbandonava. Tra i corsi, magari giornate brutte (capitava che pioveva e io che mi ero portata solo i vestiti leggeri dovetti comprare un maglioncino viola) non mi è stato possibile vedere tutto che volevo. Però sono contenta di essere riuscita a vedere le cose che mi interessavano di più: i musei (il Louvre era uno spettacolo che non scorderò mai), le chiese (la basilica di Sacro Cuore era una delle cose più belle che avevo visto), l'Opera de Paris, Monmartre, le piazze, come quella di Vendome, i bellissimi giardini delle Tuileries, di Luxembourg e quello stupendo parco della Villette. 


Foto: Selene's Cell

Era un soggiorno più che piacevole, che mi ha dato tante emozioni, sensazioni che provo ogni tal volta che apro il vecchio album. All'epoca non avevo la macchina digitale e purtroppo non posso postarvi qualche foto ricordo. Però, grazie ad una blogger eccezionale, Selene's Cell, che è tra l'altro una fotografa stupenda, ho scelto qualche cartolina che ricorda alla perfezione il mio periodo parigino. Il mio rientro a casa. Probabilmente in una vita passata ci avrei vissuto per davvero. 

Oggi in Francia è la Festa Nazionale...in memoria  della Presa della Bastiglia.. Buon 14 luglio a tutti i francesi.

Buona serata, mondo. 

venerdì 13 luglio 2012

Una giornata no-no

Caro diario,

Quanto cercassi di rilassarmi, a volte non mi riesce. Forse è solo il periodo no-no, la stanchezza accumulata, tante, troppe cose mescolate insieme. Anche se cerco di fare la dura, detesto quando le mie fragilità escono allo scoperto, arriva il momento di crollare. Mi sa che oggi è proprio uno di quei giorni.

Allora, che fare? Abbandonarsi alla tristezza, o peggio al pianto liberatorio? Certo che no! A limite abbandonarsi al cibo, che può essere d'aiuto in certi casi però senza esagerare, o farne abitudine. Dalla cucina sta arrivando un buon profumo. Chissà cosa sta preparando la mamma. Sento l'odore del mio pasticcio preferito. E' in ferie da lunedì,sarà bello averla intorno per una settimana intera. Abbiamo tante cose da fare insieme.

Di solito, in questi momenti, capita a tutti essere un po' giù di corda, quello che mi è d'aiuto è sempre la musica. Un po' di chill out, un sonno rigenerante, e domani sarò come nuova. Tanto sorgerà il sole e porterà con sé una giornata diversa. Forse più bella e più allegra, e più stimolante. Si vedrà.


Ecco cosa ascolto per rilassarmi e schiacciare lo stress 

Buona serata, mondo.


giovedì 12 luglio 2012

Summer song: Breathing

Dear diary,

Last Thursday I started the new blog section, simply called Summer song. Every week, I'll choose one song that has made my day or inspired me with its lyrics and melody. Last week it was a new hit in Serbia, "Untill morning", performed by the group, made of two great artists that I had a chance to interview, called The Shelter. It's a real summer song, that make you sing & dance without stopping. It's kind of musical epidemy. If you have lost it, no matter that the song is in Serbian language you'll like it I am pretty sure. Listen to it now. Click here.

Today I decided to share with you a song, performed by Jason Derulo, titled "Breathing". It's quite a catchy melody, that makes you dance and as far as lyrics are concerned, maybe it's a bit too emotional. I like it, it brings back some memories and since I've heard it for the first time, I can't stop singing. Hope you'll lke it too.




Enjoy your summer. I certainly do enjoy mine. 

mercoledì 11 luglio 2012

Pismo za budućnost

Draga moja Emy,

Prošlo je deset godina a ti si i dalje ista, znatiželjno dete uprkos tvojim godinama. Koliko ti je? Mene pitaš? Krštenica možda i jeste počela da bledi ali ne i tvoj duh. I dalje si onako vickasta ili se samo praviš luda. Nešto od ta dva sigurno jeste. Draga, zašla si polako ali sigurno u četrdesete. Džaba ti da prikrivaš bore, tu su, vide se u ogledalu ma koliko pomerala glavu čas u levo, čas u desno. Da zaokružimo na broj četrdeset i dva, do trojke, ipak, fali ravno pola godine.

Ako ovo čitaš, a više sam nego sigurna u to, i smeškaš se u sebi kao što si to radila kada si čitala svoje stare dnevnike i prvi roman i članke, znači da je sve krenulo onim stazama koje si sanjala. Bitno je da si živa i zdrava, uprkos zdravstvenim problemima koji su ti često zagorčavali život ali i učinili te tako čvrstom i stabilnom, a sve ostalo je, uvek ti je i bilo, manje važno.

Pitam se gde si.  Nikada te nije držalo mesto i dom ti je bio čitav svet. Nadam se da si ga obišla, bar ona mesta koja si sanjala, i da su te ta putovanja, kao i uvek, učinila bogatijom i vrednijom osobom. Verovatno i dalje brbljaš trista na sat, pretapaš reči u jednostavne ili ipak složene rečenice, komplikovane baš kao što si bila. Verovatno si to i dalje, zamršeno klupče koje je neko možda uspeo da odmrsi. Ja nisam.

Nadam se da si srećna, nije bitno gde, u nekoj belosvetskoj metropoli ili pak domaćoj. Nisi mogla večno da bežiš, dvadeset godina je mnogo i za vagabunda kao što si ti. Ali ono što mi je bitnije je da i dalje radiš ono što voliš, pišeš, nižeš niske bisera koji se kotrljaju i krase tvoj i tuđe živote. Nadam se da je za ovu deceniju tvoj italijanski roman ugledao svetlost dana i da si ih napisala bar još pet. Skromnost je oduvek bila tvoja najveća vrlina, ili pak mana. Iskreno verujem da si ostala ona ista, klinka iz provincije koja je sanjala velike snove i većinu ih ostvarila, ona ista devojka koja voli život, ljude koji je okružuju, i kojoj su male stvari najbitnije i dalje.

Oduvek si pričala da se nećeš udati, bar ne pre 35, pa se iskreno nadam da nisi popustila pod pritiskom familije pre roka. Govorila si, nemoj sad da mi se mrštiš i odmahuješ glavom, znaš da je to istina. Kao što znaš da si verovala, čvrsto, da se nije rodio taj zbog kog bi kapitulirala i da si svoje cipelice, sa kojima si uporno bežala u slobodu, nosila uvek i u svakoj prilici. Pa čak i onda kada nisu bile u modi.

Prošlo je deset godina, verovatno si ih, bio bi red, ne gledaj me popreko, odavno okačila o klin ili bacila u smeće kao istrošenu i već nepotrebnu stvar. Sloboda je, kažu, valjda si to shvatila draga, tvrdoglava, moja, ipak mnogo prijatnija i lepša ako imaš sa kim da je podeliš.



Ne znam šta sada radiš, volela bih da znam. Verovatno, s obzirom na vreme, uspavljuješ devojčicu kovrdžave kose koja je tvoja slika i prilika, tvrdoglava kao ti, i koja te izluđuje baš kao što si ti izluđivala tvoju Veru. Ne znam da li se je nazvala Sofija, ili su se u međuvremenu tvoji ukusi promenili. Šta znam, možda danas živiš u nekoj čudnoj zemlji, gde imena imaju drugačiji zvuk. Ono što mogu da tvrdim, ako ikada budeš zaista imala sebe u minijaturi, ili pak sinčića sa tvojim pomalo luckastim karakterom, sa imenom koje si želela da daš svom bratu koji je umro na rođenju, da ćeš je/ga ludo voleti. Baš kao što su tebe voleli tvoji roditelji. Bilo da bude Sofija, ili Marko, ili pak oboje, da ćeš ih naučiti da vole sebe i druge, bez obzira na veru i naciju da brbljaju na više jezika jer je tako zanimljivije, da vole život jer je jedan. Ah, da, umalo da zaboravim.. moraju da navijaju za Zvezdu. Valjda to nisi zaboravila.

Ljuta si, što? Izvinjavam se što sam odlutala u budućnost i svratila kao nezvani gost... kada opet budem svraćala, za deset godina, najaviću se bar nedelju dana unapred. Dajem časnu reč.

Voli te tvoja, kako bih ti rekla, slika i prilika iz 2012. godine...

Ovo je moje pismo za neku buduću mene. Da ga napišem, podstakla me je koleginica Andrea Kljajić.. a ja, evo, podstičem vas da napišete i vi sebi nešto, pa da se sretnemo, za deset godina, na nakoj kafici, i sumiramo utiske...

The colors of the night

Dear diary,

Night.. time to sum up emotions & thoughts of the day.. This Tuesday was quite positive, I can't complain... In sign of new proposals, trust and collaboration, creativity, mine and not necessarily mine.. too many images, feelings and colors, not easy to describe by words.

Luckily, there are pictures, which say a lot without a constant need of thousands bla, bla, bla..useless from my point of view.  Said by someone who speaks a lot, like me, might sound as a lie but it is not. So, enjoy these pictures, which made my day and gave different colors to this night.

First of all, there are few earings that I must have, made by a colleague of mine, Nataša Unković. When I mentioned creativity, I was mainly thinking about her and her jewelry.

These are one of my favorites

These earings are simply perfect, aren't they?


As we speak about creativity, tonight I was in a mood of taking photos and creating collages, which I adore. A friend of mine from Belgrade, Ivana, called this collage "Beneton", and that was a kind of cute.  So, enjoy United colors version of me. 

United colors of Emy

To say good-bye, I chose an old song, perfect for this moment... Guess which one? The color of the night...


Sweet dreams, dear people.. where ever you are!

domenica 8 luglio 2012

Poetična nedelja: Emocije

Dragi dnevniče,

Naši poetični sastanci, koji su nas spajali proteklih nedelja, nisu završeni. Naprotiv. Posle male, prošlonedeljne pauze, nastale zbog novih radnih obaveza zbog kojih sam malo zapustila blog, evo nas opet, na istom mestu, u isto vreme.

Danas vam poklanjam pesmu koja odiše, svakim svojim stihom, emocijama koje bi da se iskažu ali često zastanu u grlu. Kada ste zadnji put rekli vašoj voljenoj osobi da je volite? Ovo je jedna pesma upravo za takvu priliku. Zove se "Emocije". Uživajte.




Emocije

Osmeh - kratko traje ali budi emocije koje traju večno
Baš kao ovaj na tvom licu, priča za sebe
Suza - sjaj u oku koji me i danas odaje. Beše to doba srećno.


Sreća - kao onda kada se naše oči sretnu u tami
Sjaje i dalje kao dva fara na pustom ostrvu naših srca
Ljubav -  kada  sedimo zajedno, u tišini nemi i sami.

Emocije - kad pronađem sebe u očima tvojim
Srce poskoči od sreće i zastane na tren kao nekada
Reči - nedovoljne da iskažem koliko te i dalje volim.
                                                     

giovedì 5 luglio 2012

Summer song

Dragi  dnevniče,

Leto u punom jeku svima nam je izmamilo široke osmehe, unelo šarenilo ali i teško podnošljivu vrućinu u naše živote. Kada kažemo leto, tu je i zabava, lude noći i naravno muzika. Svako leto sa sobom nosi novi hit, a ovo će, ne sumnjam, biti upamćeno po jednoj veseloj i punoj pozitivne energije pesmi.

Današnji summer song, a svake nedelje ću odabrati po jednu letnju pesmu koja me bude inspirisala, nam dolazi iz Beograda i već mi se totalno uvukao pod kožu. Reč je o pesmi "Sve do jutra", koju izvodi Doris Radić. Lepršav tekst koji ulazi u uši već na prvo slušanje, zarazna melodija koja vas poziva na đuskanje, ne može a da vam se ne dopadne. Uostalom, poslušajte pesmu pa prosudite sami!


The Shelter ft Doris,  Sve do jutra - summer song 2012


"Ostavi sve život počinje i ne misli na sutra, spakuj sve što pre, ajmo bilo gde, nek' traje sve do jutra..." Ako su moje komšije 'talijani naučili našto na srpskom u proteklih 24 sata, to je svakako ovaj upečatljivi refren. Ja već pevušim, a vi? 

Prijatan dan, ma gde bili.....

mercoledì 4 luglio 2012

Grazie, quanto spesso lo diciamo?

Caro diario,

E' da tempo che non mi sono fermata per un attimo, a guardarmi allo specchio ma soprattutto dentro di me. Troppi impegni, forse, che mi hanno tenuta lontano dalla cosa che amo di più - scrivere. A dire la verità, anche se non lascio i segni sul blog, non smetto mai a esprimermi a parole. Non riesco a stare lontana dalla scrittura neanche per un giorno, e se sono riuscita a farne diventare anche lavoro, lo devo alla passione di sempre che da quando ero piccola non ha mai smesso di accompagnarmi.

Oggi vorrei dire grazie, quella parola che forse non diciamo tanto spesso, se non per cortesia, alla vita. Quella vita che forse non è stata sempre tanto gentile con me, ma che mi ha fatto, col tempo, diventare quello che sono oggi - una donna consapevole di sé stessa, delle sue debolezze, ma anche dei suoi punti forti. Una donna che ha ricominciato a credere nel futuro, che chissà quante cose belle mi ha riservato e le devo ancora scoprire, e che è pronta a rimettersi in gioco e a realizzare i suoi sogni.

Un grazie, però speciale, va a F.A.V.O,  la Federazione italiana delle Associazioni di Volontariato in Oncologia. Tempo fa, avevo partecipato alla loro iniziativa del sms solidale, promossa e sostenuta anche sul blog.  Un giorno mi era arrivata la mail di Carolina, che mi chiedeva l'indirizzo di casa perché l'associazione voleva inviarmi qualcosa, per ringraziarmi dell'appoggio dato in quell'occasione. Qualche tempo dopo mi è arrivata la busta con un bellissimo libro, che adesso sta sul comodino e che ho cominciato a leggere la sera. Si'intitola "Ho vinto io", e raccoglie le testimonianze di vita e di lotte delle donne coraggiose che hanno combattuto, fino alla vittoria, contro il cancro. Non ho potuto ricevere un dono più prezioso di quello che mi hanno fatto, e ancora grazie. E' stato un'immenso piacere dare il mio modesto contributo alla causa, e un'esperienza che mi ha gratificato e dato molto sia a livello umano che a quello emotivo.

Grazie, quanto spesso lo diciamo? Ce lo ricordiamo solo in momenti in cui bisogna essere cordiali per forza, o semplicemente per educazione, oppure se lo diciamo lo facciamo dal cuore? Non dimenticate di dirlo, condividete la vostra gratitudine con chi se lo merita davvero. Siate grati alla vita, a quello che vi ha dato, poco o tanto che sia. E' l'unica che abbiamo, non ce lo scordiamo, bella in tutte le sue sfumature, chiare o scure che siano. Siate grati alla gente che vi circonda perché se ci sono quelli che ci sono, non è per nulla. Meritano di accompagnarvi giorno per giorno, attimo per attimo. Dite grazie ogni qual volta ve lo sentite di dire. La vita è fatta da piccoli ma importanti cose, tra cui c'è la voglia di mostrare la nostra gratitudine e condividerla con la gente a cui vogliamo bene.

Buon pomeriggio, ovunque siate. Ricordate che siete sempre benvenuti qui. 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...