giovedì 28 luglio 2011

Srećan rođendan, tata!


S  kao sreća jer imam najdivnijeg oca na svetu
R kao radost kada kući stigneš i poljubiš me u letu
E kao emocija koju mi uvek daješ
Ć  kao ćera tvoja tako me oduvek zoveš
A  kao apetit koji imamo oboje prave smo debeljuce
N kao novine u kojima zajedno ispunjavamo ukrštenice.

R kao ranč koji sanjaš da imaš kada odeš u penziju
O kao osmeh tvoj kada kažem da ću ti ispuniti tu želju
Đ  kao đak, dobro dete koje sam uvek bila
E  kao Emina ime koje sam na rođenju dobila
kao novac koji  kako mama kaže oboje puno trošimo
D  kao dobrota kojom si me kao malu naučio
A kao amajlija, moje misli koje te uvek prate kada nisi tu
kao nostalgija, osećaj da mi fališ  kada si na putu

kao tvrdoglavost koja nam je oboma mana
A kao album sa našim porodičnim fotografijama
kao najbolji na svetu tata
A kao auto koji sam ti ja odabrala. 

Balkanski virus - šesto poglavlje


Sunce je stidljivo bacalo svoje zrake na prolaznike glavnim beogradskim šetalištem. Ljudi su uživali u prvom, pravom, prolećnom danu. Lepe devojke su se mogle videti na svakom koraku. Deca u pratnji roditelja trčkarala su tamo-amo i ponekad bi se na tren mogli čuti uzvici uplašenih majki koje su ih dozivale. Dan kao stvoren da sprovede svoju brilijantnu ideju u delo. Samo da ga Kaća sasluša, a tome se, posle svega, od srca nadao. Samo da uspe da je nagovori da razgovaraju, da otopi led sa njenog srca koji se stvorio posle sinoćne svađe za koju je sam bio kriv. Ponovo je uspeo da je povredi, po ko zna koji put, samo što ovog puta nije bila spremna da toleriše njegove prevare. Njegove laži. Bio je svestan svega. Svojih grešaka iz kojih nije izvukao nikakvu pouku i svog ponašanja koje je strašno smetalo njegovoj devojci. Odlučio je da se promeni, najviše zbog nje ali i zbog sebe samog.
„Šta hoćeš Maksime? Nemamo više šta da kažemo jedno drugom. Gotovo je. Gotovo!“ Nije mogao da veruje. Nije mogla to da mu uradi, nije mogla da ga ostavi tek tako. Imao je makar pravo da joj objasni.
„Katarina, molim te bar da me saslušaš. Samo toliko.“ Uzalud. Nije htela. Bila je povređena. Do te mere da je odlučila da ga ostavi.
„Znači došli smo do kraja?“ Upita je tužno.
„Izgleda.“ Nije imala snage ni u oči da ga pogleda. Bojala se da se ne predomisli, da u napadu ludila mu ne oprosti i poslednju prevaru. Ne bi bio ni prvi ni poslednji  put. Ovoga puta je skupila hrabrost da prekine. Iako nije bilo lako, iako je bolelo. Iako je malo falilo da ga zagrli i oprosti mu sve. I nije bolelo samo nju.
I Maksim je patio, mada joj se nije tako činilo. Patio i kajao se. Dok je ulazio u tramvaj, pogledao je poslednji put u pravcu u kom se Katarina nalazila. Kao da je više nikad neće videti. 

martedì 26 luglio 2011

Il virus balcanico - quinto capitolo


“Ho fatto un sogno strano, senza alcun senso. E se succedesse qualcosa a Ivan?” Gli disse Marina quando quella mattina era entrato nella cucina. Gli ha versato un po' di caffè nella tazzina mentre continuava a raccontargli il sogno che aveva fatto la notte prima. Anche se voleva ascoltarla, riusciva a beccare soltanto i frammenti di quello che gli stava dicendo. Era tanto preoccupato per Anna. Una settimana si era trasformata in tre, poi in mese e mezzo, e non senza una ragione valida era non soltanto confuso ma anche molto spaventato. Qualcosa non quadrava, lo sentiva, però non sapeva cosa doveva fare, né a chi rivolgerci per avere qualche aiuto. Sua sorella Marina continuava a parlargli della sua preoccupazione per il suo ragazzo Ivan che stava in campo di battaglia e non aveva il coraggio di interromperla.
“Srđan, mi stai ascoltando?” Lo chiese Marina con premura.
“Certo che ti sto ascoltando! Che cosa dicevi?”
“Dimenticalo Srđan, ok? Fammi sapere quando sarai tornato sulla terra.” Gli diede un bacio sulla guancia.
“Vado a fare due passi. Ho bisogno di aria. Se resto a casa ancora per un minuto impazzirò.” Era talmente immerso nei pensieri che riguardavano Anna che non aveva né sentito le parole di Marina, né si era accorto della sua assenza.
Non sapeva proprio come fare a ricuperare la pace interiore che aveva perso da quando Anna se ne era andata. Più pensava della sua sparizione, più era ossessionato con le idee folli che non gli piacevano. Qualcosa non andava. L'impressione che non avrebbe mai più rivisto Anna lo perseguitava ogni giorno e pensava che sarebbe diventato matto se avesse continuato a torturarsi in quella maniera. Sua sorella Marina aveva ragione. Anche lui aveva bisogno di una passeggiata per schiarirsi le idee.

domenica 24 luglio 2011

Gossip girl

Caro diario,

Finalmente weekend! È stata una settimana intensa però bella, a modo suo. A lunedì ho iniziato una nuova avventura della vita, lavorando, anche se in prova per i prossimi due mesi, per una rivista italiana online. Devo ammettere che mi sta piacendo, anche se, per una laureata in scienze diplomatiche, con un master in studi est-europei forse non è il massimo trattare la cronaca leggera. Leggerissima, a dire la verità, ma lì sta il bello o il divertente.  Ma ricominciamo da capo.

Giorno primo, lunedì, il 18 luglio. Si comincia, in allegria.  I Beckam hanno avuto una figlia, Harpen Seven, e la mia capa, Silvia, vuole che me ne occupo io. A prescindere che non sono proprio una esperta in queste cose, preferisco scrivere di cultura, libri e cose del genere.  Ma, non è che posso rifiutarmi a scrivere della nuova arrivata in casa Beckam, no? Così, mi ci metto al pc e vai, a fare gli auguri a David e a Victoria. Con le foto della piccola che non possono mancare. Ed eccolo, il mio primo articolo. Poi, dopo i Beckam, arriva Ligabue, e la notizia della tragedia durante un suo concerto. Muore un giovane fan del grande Luciano, un quasi mio coetaneo. La vita è purtroppo fatta dalle cose belle ma anche di quelle meno belle, tristi ma è sempre la vita che bisogna essere vissuta fino in fondo.

Giorno secondo, martedì, il 19 luglio.  Lavorare da casa ha i suoi pregi. Silvia di solito si connette sul skype alle 10 e si comincia. Mi dice di scegliere l’argomento a piacere. Passo la rassegna stampa del giorno e le propongo, tra l’altro, di scrivere dell’arrivo di Jim Carrey in Italia per presentare il suo nuovo film “I pinguini di Mr. Popper”, che, prevedo, ci farà molto ridere. Mi da l’ok, e mi metto a creare, con le parole, il nuovo articolo. Poi, mi dice Silvia di scegliere una delle rubriche al piacere, e scelgo quella di viaggi. Le chiedo spudoratamente, forse non dovrei ma provo lo stesso, se posso scrivere della mia Belgrado come destinazione. Lei è d’accordo e io, tutta sorridente e felice, mi metto all’opera. Il risultato è questo. Che ve ne pare? Per finire la giornata di lavoro, ci pensa la Jennifer Lopez, che ha una nuova fiamma, e le dedico articolo. Questo. Non è che diventerò un’esperta di gossip se continuo così?

Giorno terzo, mercoledì, il 20 luglio. La mia capa dice che è giunta l’ora di scrivere qualcosa di più impegnativo. Evviva, finalmente, esclamo con gioia! Mi dice di scegliere un argomento che potrebbe andare bene per la rubrica “Che mamma”. Come esempio mi da la preparazione al parto e così, un po’ impaurita e inesperta nel settore, chiedo aiuto ad un’amica incinta. Le faccio mille domande, alle quali poverina è costretta a rispondere, e mi metto a scrivere questo articolo impegnativo. Purtroppo non l’ha ancora pubblicato. Mi sa che come autrice dei testi dedicati alle mamme non sono andata proprio bene. Andrà meglio la prossima volta.

Giorno quarto, giovedì, il 21 luglio. Silvia mi chiede di scrivere un testo sulla moglie di Murdoch, la cinesina diventata famosa nel suo paese per aver difeso il famoso marito. E poi, mi lascia sola per tutto il giorno, a scegliere cosa voglio scrivere. Il testo sulla lady finanza lo pubblica un collega, che dimentica di firmarmi, ma io poi scrivo altri due. Di solito, la norma è così, devo scrivere 4-5 articoli al giorno. Solo uno vedrà il sole del giorno, quello su sulla lady puzza, cara Britney Spears, uscito ieri. Questo.

Giorno quinto, venerdì, il 21 luglio. Passando la stampa del giorno, fu colpita da una cosa. Il famoso gioca jouer, che ho scoperto vivendo qui in Italia, del celebre Claudio Cecchetto, ha compito 30 anni. Dopo l’ok di Silvia, mi misi a divertire, scrivendo questo articolo, proprio ascoltando la famosa canzonetta.  Poi passai al gossip del giorno. Il famoso calciatore Pipo Inzaghi e la valletta Alessia Ventura si sono, a quanto pare, rimessi insieme. Così nacque articolo pubblicato ieri.

Non so cosa mi porterà la nuova settimana. La mia unica preoccupazione è che io possa diventare, col passare del tempo, uguale ad Alfonso Signorini. Che paura!

Buona domenica a tutti!

giovedì 21 luglio 2011

Balkanski virus - peto poglavlje


„Sanjala sam čudan san, bez ikakvog smisla. A da se Ivanu ne desi nešto?“ Rekla mu je Marina kad je tog jutra ušao u kuhinju. Sipala mu je kafu i počela da mu priča svoj san od prethodne noći. Iako je svim srcem želeo da je sasluša, hvatao je samo pojedine delove. Bio je zabrinut za Anu. Nedelju dana se pretvorilo u tri, pa u mesec i po, i bio je strašno, ne samo zbunjen, nego i uplašen. Nešto nije bilo u redu, to je osećao, ali nije znao šta da radi. Ni  kome da se obrati za pomoć. A njegova sestra Marina je nastavljala da mu priča o svojoj zabrinutosti za njenog dečka Ivana koji je bio na ratištu i nije imao srca da je prekine u njenom detaljnom izlaganju.
„Srđane, slušaš li ti mene uopšte?“ Upita ga Marina zabrinuto.
„Slušam, naravno da te slušam. Šta si ono rekla?“
„Zaboravi Srđane, nije važno. Javi mi kad se budeš spustio na zemlju.“ Poljubi ga u obraz.
„Idem malko da se prošetam. Potreban mi je vazduh inače ću da poludim ako ostanem ovde još minut. Vratiću se najkasnije do večere.“ Bio je toliko preokupiran Anom da je nije čuo, niti je primetio kad je izašla.
Nije znao kuda da ide ni kako da povrati mir koji je izgubio od Aninog odlaska. I sve što je više mislio o njenom nestanku, sve je više bio opsednut suludim idejama koje mu se nisu nimalo sviđale. Nešto nije bilo u redu, utisak da Anu više nikada neće videti pratio ga je iz dana u dan, i mislio je da će totalno da izludi ako tako nastavi. Možda je Marina bila u pravu. I njemu je bila potrebna šetnja, malo svežeg vazduha u nadi da će uspeti da donekle sredi svoje konfuzne misli.


martedì 19 luglio 2011

Il virus balcanico - quarto capitolo

Il dottore era soddisfatto dei progressi che aveva fatto e glielo aveva sottolineato per l'ennesima volta mentre lasciava il suo ambulatorio. Vidosava non era proprio soddisfatta ma neanche messa tanto male per lamentarsi. Il dottore le aveva salvato la vita. Poteva finire anche peggio però quello che era successo era soltanto un avvertimento prima di ricevere l'ultima telefonata le disse scherzando. Lei non era contenta però non aveva neanche tanta scelta. Poteva o vivere o morire, nonostante suonasse crudele. Aveva scelto, l'avevano fatto gli altri per lei a dire la verità, la vita. La vita senza il suo figlio prediletto ed adorato di cui sentiva tanta mancanza e di cui scelta non condivideva, né gli avrebbe perdonato finché sarà viva per averla abbandonata andandosi in stupida guerra. La vita con lei, unica e diversa, più forte di Vidosava stessa e con un carattere determinato e decisivo che aveva ereditato dal padre e alla quale non aveva mai detto quanto bene le voleva. La vita con lui per cui aveva lasciato tutto e per la colpa di cui erano rimasti irrealizzabili  tutti i suoi sogni. Per compiacergli si era trasformata in una perfetta donna di casa che per anni si occupava solo di lui e di loro figli e aveva completamente trascurato sé stessa ma non le dispiaceva. Vidosava era felice e contenta della vita che faceva fino alla dissoluzione della sua Patria ma da allora troppe cose erano cambiate.
La Slovenia e la Croazia, due ex repubbliche iugoslave, avevano proclamato l'indipendenza. La guerra civile era soltanto all'inizio. Dražen aveva lasciato Sonia ed era partito per Zagabria con i suoi. Darko aveva deciso di andare in guerra come volontario e chi sapeva se era vivo e dove si trovava. Poi, si è ammalata gravemente, ha avuto l'infarto ed è stata per settimane in ospedale dove i medici lottavano per salvarle la vita. L'unico pregio di tutta la situazione era che finalmente la loro famiglia si era in qualche modo riunita. Tutto quell'amore tra suo marito e la figlia Vidosava non aveva mai visto per tutti gli anni del loro matrimonio. Da quando era tornata dall'ospedale si comportavano strano. Erano premurosi con lei e gentili, anche se in una maniera eccessiva, l'uno con l'altra. Proprio loro due che non facevano che litigare dalla mattina alla sera. Suo marito Miroslav aveva sempre cercato di influenzare la vita di loro figli però senza un esito positivo per fortuna. Darko e Sonia dall'altro lato erano troppo testardi, l'avevano preso dalla madre diceva Miroslav, e facevano sempre quello che volevano. Nonostante non avessero un buon rapporto, Vidosava sapeva che suo marito voleva bene ai loro figli solo che non sapeva come mostrarglielo. E pure loro gli volevano bene, anche se non glielo avevano mai detto. In fondo, tutto sommato, erano una famiglia felice. Magari non tanto felice quanto lo erano quando Darko era con loro, però si volevano bene lo stesso. E proprio per loro, per sua famiglia, Vidosava avrebbe continuato di vivere. E chissà, un giorno magari anche Darko tornerà, e allora sì che saranno una famiglia unita e felice. Vidosava non ne dubitava.

domenica 17 luglio 2011

The new start: Wish me luck!

Dear diary,

It was such a lovely, relaxing weekend. As usual. I simply love to spend time with my family. My mum and dad are the most important people in my life. And then there are my close friends who are always present no matter there is a huge distance between us. My very precious friends from the high school and university period that I love so much and I could not imagine my life without them and their constant moral support. They are always there, by my side, in bad and good moments. I will always be grateful to life and God for putting all of them on my road.

Tomorrow is the big day. I’m starting my trial period at one Italian online magazine called “Che donna”, which will last for the following two months. I’m quite excited about it, that Piermario said that it could be noticed even in the air. I spoke tonight with him and Liliana, one of my best high school girl friends, and they both, as usual,  helped me to feel calm before the great day. As it did Pinar, my Turkish friend who says that I’ll be the future CNN reporter. She has just wished me luck via twitter.

I don’t remember when I went to bed for the last time at 22h. But there’s the first time for everything. Mario thinks that it’s impossible, knowing me, but I decided to put some rules in my life. That I might break soon but it’s cool to have some.  The important thing is that I’m happy.. that this journalism thing is not just a hobby. If there was no for Wannabe magazine and the opportunity I got in the last October, I would have never realized what I want from my current life.  The other important thing is that I got this new life opportunity.

Wish me luck for tomorrow!

Good night world!

giovedì 14 luglio 2011

Balkanski virus - četvrto poglavlje


Bio je zadovoljan njenim brzim oporavkom. To joj je i rekao dok je napuštala njegovu ordinaciju. Vidosava baš i nije bila zadovoljna ali nije mogla ni da se žali. Spasio joj je život. Moglo je da bude i gore. Ali to je bila samo opomena kako joj rekao nebrojeno puta od onog jutra kad joj je dozvolio da napusti bolnicu. Opomena pre poslednjeg poziva. Nije bila zadovoljna ali nije mogla da bira. Izbor i nije bio neki. Mogla je ili da živi ili da umre, koliko god okrutno zvučalo. Odabrala je, odabrali su drugi umesto nje, život. Život bez njenog omiljenog i ljubljenog sina koji joj je toliko nedostajao i o kome nije znala ništa od onog dana kad mu je dozvolila da sam donese odluku koju, sve dok bude živa, neće moći da prihvati. Život sa njom, jedinstvenom i drugačijom, mnogo jačom od nje same, sa čvrstim karakterom koji je nasledila od svog oca i kojoj nikad, za sve ove godine, nije rekla koliko je voli. Život sa njim zbog koga je ostavila sve, zbog koga su ostali neostvareni svi njeni snovi, zbog koga je postala domaćica koja je godinama brinula samo o njemu  i o njihovoj deci, a sebe je zapustila. U potpunosti. Ali nije žalila. Ne. Vidosava je bila srećna i zadovoljna životom koji je vodila sve do raspada proklete države u kojoj su živeli. A onda je sve krenulo naopačke.
Slovenija i Hrvatska, dojučerašnje bratske republike, proglasile su nezavisnost. Počinjao je građanski rat. Dražen je napustio Sonju i otišao sa svojima u Zagreb. Darko je odlučio da postane dobrovoljac i ko zna gde se nalazio i da li je bio živ.  Dobila je srčani udar i lekari su se danima borili za njen život. Jedina pozitivna stvar u čitavoj priči bila je njihova porodica koja je konačno bila ujedinjena. Bar joj se činilo tako. Od njenog povratka kući ponašali su se drugačije. Toliko ljubavi  između njenog muža i njihove ćerke nije videla za sve godine, za sve ove godine njihovog braka. Bili su nežni prema njoj a iznad svega nežni jedno prema drugom. Njih dvoje koji su se oduvek svađali. Miroslav je oduvek pokušavao da utiče na život njihove dece ali njih dvoje su oduvek bili borbeni i tvrdoglavi. Na majku, kako bi Miroslav uvek govorio. Uvek su samostalno donosili odluke i ne retko bili u konfliktu sa njim. Ali voleo ih je. Na nekakav svoj način, iako je to retko pokazivao. I oni su njega voleli, iako mu to možda nikad nisu rekli. Divne li i srećne porodice! Možda ne tako srećne kao nekada kada su svi četvoro bili zajedno ali nije mogla da bira. Ona je živela za njih i nastaviće da živi zbog njih. Toliko im je dugovala. A možda će jednom, kad sve ovo prođe, biti opet zajedno. Onda kad se Darko vrati, a vratiće se. Vidosava je čvrsto verovala u to.


Sve što je više mislila o Ani, iako nevoljno, morala je da prizna da neke stvari nisu baš bile na svom mestu. Ana je i dalje uporno odbijala da prizna i negirala je svaku svoju povezanost sa člancima koji su izlazili na njen račun zadnjih dana. Nataša je mislila da će da izludi ako sa nekim ne podeli svoje sumnje. Bila je srećna kada je Katarina pristala da posle časova odu zajednu na kafu u njihov omiljeni kafić koji se nalazio u blizini gimnazije a u kom je društvo uvek visilo, posle a ponekad i za vreme časova. Dok su čekale kafu, odlučila je da otvori dušu i da svoje sumnje podeli sa drugaricom. Ali i Katarina je bila ništa manje zbunjena nego što je to bila sama Nataša.
„Ma videla sam članak. Ali čudno, ništa mi nije rekla. A tebi?“ Upita Katarina Natašu.
„Ma kakvi. Kad sam je zvala, negirala je sve. Čudno, zar ne? No, znaš ti Anu. Mada, moram da priznam da je postala prilično čudna. Ne znam da li si primetila.“
 Dve devojke nisu mogle da se načude. Naravno, bile su srećne zbog budućeg uspeha drugarice. Dobro su znale koliko se Ana borila za taj san, uspeh ne samo da je bio zagarantovan, nego ga je zaslužila u potpunosti. Uprkos svemu, nije im bilo jasno njeno ponašanje. Čitava zemlja, grad, svi su već bili upoznati sa njenim uspehom i što je bilo još čudnije, na isti način su o Aninom uspehu saznale i njene drugarice. Nešto se nije uklapalo u tu idiličnu sliku prijateljstva.


Volver a empezar

Querido diario,

Escuchando la lluvia me encontré con mis pensamientos límpidos como el agua cristalina. Fueron los meses difíciles, los que vivía, y todo me apareció tan oscuro y negro. No sabía dónde irme ni como seguir adelante con mi vida. Regresar atrás no se puede pero en esos momentos me habría gustado hacerlo. A mi alrededor no había nada que me entusiasmaba suficientemente, o fue yo que no me daba cuenta de las cosas bellas y simples que estaban tan cerca solo que no les veía. Había preferido de sufrir, de tocar el fundo de mi misma para entender que estaba errando y que la solución a todo estaba por años adelante mis ojos. Se solo lo había descubierto antes de tomar algunas decisiones que en aquel tiempo consideraba justas. No lo hice pero no me arrepiento. Si no hubiera elegido aquel camino no habría encontrado a toda esa gente que para bien o para mal había dado un sentido esencial a mi existencia. Lo que cuenta ahora no es volver atrás. Lo que de veras es importante es irse adelante, hacia nuevos destinos, nuevos caminos y nuevas decisiones.

Hay siempre que mirar adelante, hacia el futuro, y vivir en el presente. Olvidarse del proprio pasado no es fácil, claro. Eso será para siempre una parte importante de mi ser y de mi alma. No debemos olvidarse de nuestras raíces, pero podemos cambiar las cosas que no nos gustan en nuestras vidas. Por ejemplo, uno puede cambiar la ciudad, o  la región, o el país porqué no. Pero también se puede cambiar la vocación, se uno se dio cuenta de que tenía una diversa, como sucedió a mí. Por años, meses, días, desde  siempre sabía lo que fue mi real vocación, solo que no lo pude admitir.  No creía como debía que los sueños se pueden realizar. No escuché a las palabras de mi corazón. Para mi escribir fue solamente un juego, las palabras simples juguetes, como los libres fueran mis amigos fieles cuando estaba una niña. Realicé tarde lo que significó para mí aquella vieja habitud o mejor dicho aquella pasión que robaba mi alma cada día más. Ser escritora es un sueño muy grande para mí, un sueño que ya realicé en 2009 con mi primera obra en serbio “El virus balcánico”. No importa que fueran los momentos negros después, que mi mundo hubiera caído en pequeñas piezas.  Había dudado de mi misma, de mi capacidades, de todo. Gracias a Cielo, esa pesaría se acabó. Lo que ahora cuenta es volver a empezar. Empezar un nuevo camino siguiendo la pasión y los sueños. Vivir el presente caminando paso a paso hacia un futuro más seguro, más fuerte, más positivo. Como diría Paola, mi amiga venezolana que conocí cuando estudiaba en Francia, soñar no cuesta nada.

Quien sabe donde los sueños de esta noche me llevarán, hacia cuales lugares escondidas de mi corazón y mi mente. Lo que sé es que me voy a dormir cantando esa canción maravillosa que canta Alejandro Lerner, el famoso cantante argentino, que refleja bien mis pensamientos de hoy.  


Buenas noches mundo lejano y cercano. Un día nos vamos a encontrar.  

martedì 12 luglio 2011

Il virus balcanico - terzo capitolo

Sono passate delle settimane da quando il mondo mi ha crollato addosso e il tempo si è fermato. L'orologio della vita ha arrestato le sue lancette nell'ora e nel minuto in cui si è rotto lo specchio, senza sapere che avremmo avuto, di conse­guenza, dieci anni di totale infelicità. All'orizzonte ancora nessuna traccia dell’orologiaio, quel samaritano buono che si fa chiamare pace. La palla anche que­sta volta è in mano dell'Occidente, l'Est come al solito perde ogni partita di quel derby centenario Vaticano - Bisanzio. Sento che la mia anima è come se si fosse svuotata. Ogni fonte della speranza e della pace si è disseccata lasciando lo spa­zio a Sahara, quel deserto di un altra distrutta gioventù serba. 
“Cara Sonia, siamo tutti molto preoccupati per te. Lo so, non è un periodo fa­cile per te, però sei sempre stata una ragazza forte. Eri il punto di riferimento non solo per me ma per tutti quanti noi. Proprio per questo non capisco questo tuo comportamento. Ti sei chiusa in te stessa e non ti lasci avvicinare da nessuno. Ma dove è sparita quella bambina che giocava con me, mi tirava per i ca­pelli e mi rubava le caramelle che adoravamo entrambi?E dove si è nascosta la ragazza che scappava da scuola insieme a me e mi consolava quando ci capita­va di avere qualche brutto voto di matematica che odiavamo? Non la trovo. Da giorni la sto cercando inutilmente nei corridoi di un grattacielo, in un ascensore in cui ci siamo bloccati mille volte. Mi piacerebbe tanto trovarla. Se la vedi, fammelo sapere. Conosci mio numero. Magari potresti fare due passi e bussare alla mia porta. Da tanto tempo non c'è nessuno a leggermi il fondo della tazza di caffè. Non essere testarda. Tuo sincero vicino di casa e miglior amico Zvon­ko.”
Ho trovato stamattina sul comodino la lettera di Zvonko. Strano, non ha mai scritto nulla nella sua vita, tanto-meno una lettera del genere.  Se si trattasse di Nicola, avrei potuto anche capire, ma così sono esterrefatta. Nicola scrive o al­meno cerca di farlo perché ha un grande sogno. Vorrebbe essere un giornalista da grande. Però Zvonko non ha mai avuto un impulso della scrittura il ché mi confonde ora. Chissà, magari non ha scritto la lettera da solo. Mi ha poi sempre preso in giro per la mia passione per la scrittura dicendomi che quel mestiere non faceva per un anticristo come me. Però devo ammettere che sua lettera mi ha fatto riflettere. Ha ragione lui, ho esagerato questa volta. Non è colpa di miei amici per tutto quello che ci sta succedendo. Dovrei usare tutta la mia rabbia contro Maresciallo però purtroppo lui mi è irraggiungibile. Io per lui sono sol­tanto un pesciolino insignificante fuori delle sue acque territoriali.

lunedì 11 luglio 2011

L’amore vero ha il sapore vero ..prava ljubav ima pravi ukus


Caro diario,

Oggi parliamo d’amore. L’amore può avere tante forme e tante sfumature. Si possono amare tante persone ma anche tante cose che in noi provocano quelle emozioni a volte non descrivibili facilmente. Io sono di quelle persone che si emozionano spesso e volentieri e quasi sempre, non è una regola ma può avere delle eccezioni, sono proprio le piccole cose che mi danno quella gioia e quella tenerezza. Quell’amore che solo le cose belle possono darti, o delle persone belle e pulite anche se sono in minoranza. Anche il cibo può darti quella sensazione piacevole che ti accarezza l’anima. Soprattutto i dolci.




A proposito di dolce, qualche giorno fa, venerdì per l’esattezza, ne ho preparati alcuni, insieme alla mamma. Molto buoni che sono piaciuti anche agli amici che sono passati a trovarci. Sono i dolci che non si fanno solo in Serbia e facili da preparare. Il primo tipo, quello che ho fatto io, si fa con i biscotti, banane e cocco. Mamma invece ha preparato le tipiche palline di cocco, conosciute meglio con il nome di Raffaello. Erano una delizia. Come non amarli? E come dico io, l’amore vero ha il sapore vero. Proprio come i miei dolci.  



Prava ljubav ima pravi ukus..baš kao i moji kolači. U petak, ponešena željom za nečim slatkim, krenula sam sa istraživanjem javnog mnenja na fejsbuku. Drugarica mi je dala recept koji me je odmah pogodio u žicu, što bi se reklo, s obzirom da je glavni sastojak moj omiljeni plazma keks. Mama je požela rafaelo kuglice pa smo udružile snage. A rezultat, pogledajte slike pa prosudite sami. Ukus, miris i emocije u istom paketu.
Buona serata..o meglio, prijatno veče.







giovedì 7 luglio 2011

Balkanski virus - treće poglavlje

Prošle su nedelje i nedelje, a za mene kao da je vreme stalo. Životni sat zaustavio je svoje kazaljke u sat i minut u kom se razbilo ogledalo, što će nam, i ne sluteći, doneti 10 godina nesreće. Starom časovničaru, tom dobrom samarićaninu, miru Božijem, ni traga ni glasa. Lopta je i ovog puta na strani Zapada, Istok po običaju gubi svaku utakmicu tog vekovnog derbija Vatikan-Vizantija. Osećam neopisivu prazninu u duši. Presušili su svi izvori sreće i spokoja, i od nekada zlatnih polja žita i plodnih ravnica, ostala je pustinja, ta Sahara još jedne uništene srpske mladosti.
Draga Sonja. Svi smo jako zabrinuti za tebe. Znam, nije ti lako. Ali ti si oduvek bila jaka, bila si ne samo moj, već oslonac čitavog društva. I zato mi nikako ne ide u glavu ovo tvoje zatvaranje u sebe. Pa gde je nestala devojčica koja me je čupala za kosu i krala kiki bombone? I kud li se skriva devojka koja je bežala sa mnom sa časova i tešila me kad bi dobio keca iz matematike koju smo oboje mrzeli? Nema je. Već danima je uzaludno trazim po hodnicima jednog solitera, u liftu u kome smo se zajedno glavili nebrojeno puta. Mnogo bih voleo da je nađem. Ako je vidiš, javi mi. Broj znaš. A mogla bi da napraviš dva koraka i pokucaš mi na vrata. Odavno nema nikog da mi gleda u šolju. Ne budi tvrdoglava. Tvoj iskreni komšija i najbolji drug , Zvonko“
Našla sam ga na stolu jutros. Čudno. Nikada mu pisanje nije bilo jača strana, i to još pisama. Da je reč o Nidži pa bih i razumela. Nidža  piše ili se bar trudi  a sve to u želji da ostvari svoj kad porastem san. Novinarstvo. Ali Zvonko…Baš mi nije jasno. Hm…ko zna? Možda to nije i napisao sam. A uvek me je zezao za pisanje govoreći da ta rabota nije za antihrista kao što sam ja. Preterala sam, znam. Nije njihova krivica zbog svega onog što nam se događa. Trebalo bi da na Maršala iskalim sav svoj bes. Taj mi je na žalost nedostupan. Za njega sam ja samo sitna riba i ne plovim njegovim teritorijalnim vodama.
„Stan Nikolić? Teta-Mirjana, Sonja ovde.  Jel' Zvonko kući?“ 
„Sonjice? Drago mi je da si se javila. Kako si? Čula sam za Vidosavu. Ne mogu da ti opišem koliko mi je žao.“
„Hvala. Nadajmo se da će uskoro ozdraviti. Vi ste svi dobro?“ 
„Nije loše Sonja, moglo bi ipak bolje. Hvala na pitanju. Pozdravi svoje kod kuce.“
„Hoću, hvala. I vi pozdravite čika-Boru.“ Uzdahnu.
Sa druge strane žice ubrzo zatim začu se glas njenog najboljeg druga. „Dugo ti je trebalo da se javiš. Sale i ja smo već mislili da su te prijavili organima reda grada Beograda zbog pesama posvećenih Slobi ili da si čak na dnu Dunava. Malo je falilo da organizujemo zvaničnu istragu.“ Nasmeja se. Ni u situaciji u kojoj su bili nije propuštao priliku da se našali sa svojom najboljom drugaricom iz detinjstva.
„Znam. Izvinite. Ej, a ko je to nama sad postao pisac?“
„Konkurencija sam ozbiljna da znaš. Dobro si?“ Danima nije imao vesti o njoj i bio je ozbiljno zabrinut.
„Da, jesam. Ispričaču ti sve. Stavi džezvu. Dolazim za pet minuta.“
„Ok. Ni minut manje, ni minut više.“
Baš mi je sve ovo nedostajalo poslednjih dana. Ne znam ni kako sam uspela da se izborim sa svim problemima bez pomoći svojih dragih prijatelja. Vidosava je u bolnici od srede. Srce  je izdalo. Lekari se i dalje bore za njen život. Trebalo bi da sam tamo, da je drzim za ruku i bar na neki način doprinesem da se oseća kao kod kuće. Oslobođena sam, srećom, tog nebeskog zadatka za ovaj dan. I umesto da se ispavam i napunim baterije, ja eto skitam hodnicima prošlosti. Izgubljena sam poslednjih nedelja i još nikako da pronađem hodnik sadašnjosti a da ne govorim o hodniku budućnosti. U tu bajku odavno ne verujem. Hans Kristijan Andersen ih izgleda nije napisao za mene, već za neki drugi dečiji svet miljama udaljenim od brdovitog Balkana.
Kuc-kuc. Škripa vrata, ta rapsodija u plavom obučena u plašt istkan u domaćoj radinosti i taj miris tursko-srpskih i evropskih mirođija koji ti golica nozdrve još pri prvim koracima na ulasku u Alisin svet čuda, tamo negde izvan kućice jednog uplašenog puža. I sprži mi sva čula u jednom dahu taj opijum bliskog nam istoka, Osmanlijskog carstva, dalekog rođaka naše prestonice, Beogradskog pašaluka.
„Zvonko?“
„U kuhinji sam. Ma opet mi je iskipela kafa. Keva će me baciti sa terase.“  Cmok i zagrljaj kao i uvek.
„Obećanje ispunjeno.“ 
„Drago mi  je što si došla. Ne izgledaš baš najbolje. Smršala si mnogo Sonja.“
Smejem se po prvi put u poslednjih dva meseca, onako od srca, punim plućima, k'o nekad. „Tata-Zvonko, imate li još nešto da mi kažete pre nego se vratim kući?“
Ne zna kako da joj saopšti, ni da li bi trebalo da joj kaže, ali svestan je da nema drugog izbora. „Polazim sutra, tj. mi.“ 
Nedostaje mi vazduh. Ne znam ni da li sam svesna onog što mi govori, ni da li sam dobro shvatila poruku, tih par slova.
„Gde?“  Kratak odgovor a toliko je i kratka nit mojih misli danas.
„Ne znam. To niko od nas ne zna. Želeo sam, želim da se pozdravimo kako dolikuje moja najbolja drugarice. A i red je da mi Kleopatra prorekne sudbinu pre odlaska u odlučujuću bitku.“
Ha,ha,ha! Ulazem ogroman napor da se nasmejem. 
„Znaš Sonja, nedostajaće mi tamo ova turska i moja privatna Kleopatra. Dakle, gledaćeš mi u šolju?“ Nastavlja da ćaska sa njom kao da sutra ne postoji, kao da ne napušta, iako protiv svoje volje, rodni grad. Kao da ne ide u susret neizvesnosti, kao da ide na kraći put kojem se ne zna ni početak, ni kraj.
„Da, i lagaću te kao i uvek.“ I Sonja pokušava, ali bez uspeha, da na njegovo lice ponovo vrati onaj slatki osmeh po kome je njen drug bio prepoznatljiv.
„Znači, lagala si me svih ovih godina? Lepo. Koja sam budala bio!“   
Besmislen razgovor da besmislenije ne može biti. Hvatamo se za poslednju slamku prijateljstva. Sumnja se rađa u tim tamnim očima koje me podozrivo gledaju. Poklanjamo sebi milion obećanja o ponovnom susretu na ušću Save u Dunav, tamo gde smo se, ne u tako davnoj prošlosti, zakleli na večno prijateljstvo, ne verujući ni sami u sopstvene reči koje mi u ovom momentu liče na odjek. Sve neodoljivo podseća na otrcane dialoge starih, američkih filmova. Grejs Keli, Merlin Monro, Keri Grant and company. Kao da neko iznova vrti jedan te isti film u bioskopu mojih misli.
„Hvala na kafi. Trudiću se da vam pišem. To je ono što i radim celog života, zar ne?“ 
„Da, mali antihristu. Nemoj samo da završiš u zatvoru zbog toga.“ Grli me.
Osećam pod prstima drhtaje njegovog tela a i sama pokušavam, al' bez većeg uspeha, da prigušim jecaje u sebi i da sakrijem suze koje se već cakle u mojim očima. „Ne brini. U krajnjem slučaju završiću na Golom Otoku. Ali poslaću ti razglednicu. Čuvaj se Zvonko.“ Grlim ga ne sluteći da će to biti  poslednji put.
„Hoću, ne brini. I ti se čuvaj Sonja. Neće ni ovo dugo. Veruj.“
I on odlazi. Svi me polako napuštaju. Ostaćemo izgleda sami, Beograde ti i ja, kao Rastinjak i njegov Pariz. Sklapam oči dok očekujem revanš. Možda konačno i pobedi moj tim. Napred Vizantija!!!

mercoledì 6 luglio 2011

La notte della rete - riflessioni

Caro diario,

Sono ancora sotto l’impressione dell’evento che c'è stato stasera.. Perché? Perché mi ha fatto un’effetto strano. Mi è sembrato di ritornare indietro nel tempo, in un paese che all’epoca non aveva neanche la d di democrazia. Eh, sì, parlo proprio della Serbia, del Paese in cui sono nata 32 anni fai e in quale ho vissuto fino all’anno 2000, in cui mi sono trasferita in Italia. Venendo in cosidetto occidente, in Italia che considerando l’area dell’Est era un paese democratico, in piena regola, ho scoperto troppe cose, tra cui la libertà del web. Niente censure, niente controllo dei media, in una sola parola, riassumendo, ho trovato già menzionata libertà.

Da allora sono passati undici anni, giusti- giusti quasi. Dall’2000 ad oggi, qui in Italia sono cambiate molte cose, vari governi. A capo c’è Berlusconi, lo stesso che più volte mi ha fatto ricordare l’ex presidente della Serbia finito ad Aia dove è morto, ovvero Milošević. Non è che io voglia dire che il capo del governo italiano è un criminale, per carità. Anche se può sembrare ma non è così. E oltre al Berlusconi, in Italia ben presto ci potrebbe essere la censura del web. Avete letto bene, sì. In un paese democratico, ad occidente. Quello che sia. L’importante è che ci capiamo e che questa cosa non va bene. Presto potremmo viverci come in quei paesi dove oscurano tutto, soprattutto le social network come facebook o twitter, gli stessi paesi che all’occidente difendiamo e protestiamo contro i loro regimi politici. E secondo voi questo si fa in un paese democratico? No cari miei. Non si fa. La delibera non è ancora passata, ma potrebbe, e tra poco.

Per questa cosa oggi il popolo della rete si è unito. A Roma c’è stato l’evento “Notte della rete”, a cui hanno aderito molti giornalisti,politici e bloggers, come me. Chi non ha potuto seguirlo, può vedere la registrazione, qui. Guardate e riflettete e dite un chiaro e forte no al bavaglio. Firmate anche la petizione online, come ho fatto io, qui. Non lasciamo che il nostro mondo si oscuri.

Buona notte.

martedì 5 luglio 2011

La notte della rete - live streaming



Online video chat by Ustream

Il virus balcanico - secondo capitolo


L'incendio è domato. Sento l'odore di bruciato che pare mi arrivasse fino alle narici anche se lo so perfettamente che tutto è parte della mia immaginazione ma è così che mi sento io. È come se tutto quello che avevo, la mia famiglia, i miei affetti, una metà di me stessa, si sia impolverato in quell'incendio che fu provoca­to dalla decisione di mio fratello gemello. Lo guardo mentre sta facendo la vali­gia e mi chiedo perché, perché di questa sua scelta. Gli ho offerto il mio aiuto per fare i bagagli ma dice di non volerlo. È troppo orgoglioso, proprio come lo sono io. Sono addolorata ma non ci posso fare nulla. Ormai è tardi. Sta per parti­re ed io non riesco a fare nulla per impedirglielo. D'improvviso sento il campanel­lo. Chiunque sia potrebbe essere la mia salvezza.
“Ciao Sonia. Posso entrare?”
“Ciao Zvonko. Entra.” Ho proprio bisogno di una faccia amica in questo mo­mento.
“Ciao. Sono venuto a prendere Darko. Devo portarlo in stazione.” Disse Zvonko non pensando che con le sue parole mi avrebbe ferito e pure profonda­mente.
“Che dici? Ma sei impazzito!Sei uguale a lui, anzi sei peggio!” Ma è possibile  che anche il mio miglior amico è un traditore?
“Sonia, tranquillizzati.” Mi abbraccia. “Non è un momento facile neanche per  me. Ma Darko ormai ha preso una decisione e non possiamo fare altro che ri­spettarla, anche se ci costa molto.” Dobbiamo rispettare la sua scelta. Non pos­so. È una decisione che mi rattrista molto, che rattrista mia madre ma a loro due smembra che non gli importi più di tanto.
“Non posso tranquillizzarmi! Ti rendi conto che stai per accompagnare mio fratello in stazione da dove partirà per chissà dove? E in nome di che cosa? Di una guerra assurda! Tu sei pazzo, entrambi siete matti! Per favore non portarlo via!” Gli dico urlando.
 Zvonko mi guarda impotente per farmi intendere che non può esaudire mia richiesta. Non gli porto rancore anche se per colpa sua e di mio fratello sto tanto male. So che il loro legame è troppo grande, indissolubile per poterlo sciogliere e neanche il mio dolore ha il potere di fargli convincere dell'assurdità di questa partenza così insensata.
“Ciao. Sono pronto. Grazie per il passaggio fino alla stazione.” Darko rientrò nel soggiorno. Si gira verso di me.
“Sonia, è arrivata l'ora di salutarci.” Prova ad abbracciarmi ma io mi giro di scatto.
“Vattene! Va' a salutare Arkan!Va' via, non sei altro che un'insensibile!” Corro via nella mia stanza e mi chiudo a chiave.
“Sonia ti prego! Torna in sé! Ti comporti come una bambina!Apri 'sta porta per piacere!” Bussa urlando alla porta ma si sbaglia se pensa che uscirò.
“Va via, vattene!” Non riesco a smettere di urlare. 
“Va bene. Se vuoi che me ne vada senza salutarci, io me ne andrò. Ti scriverò e tu se vorrai potrai rispondermi. Andiamo Zvonko, non vorrei perdere l'auto­bus.”
“Non vuoi salutare i tuoi?” Lo domanda il mio miglior amico e inoltre nostro vicino di casa.
“Ho provato ma hai visto il risultato. Papà non mi ha voluto neanche parlare. Mamma si è chiusa nella stanza e piange. E Sonia, te ne sei reso anche tu della situazione. Andiamo. Se resto qualche minuto in più ho paura che cambierò idea.” Ha dato un ultimo sguardo all'appartamento in cui ha vissuto da anni, da quando si erano trasferiti, ha aperto la porta e se n'è andato sospirando.

North Pole, here I come!

Dear diary,

I’m seriously taking into consideration to move to the North Pole soon. Here in Italy, at north to be precise, in my lovely second home town called Trento, is so hot that is unbearable. I don't know if the cause of it is so many times mentioned global warming, but even if it is summer it's too warm.  I can't sleep again, it is not normal to change a night for day, my mum would say. And probably she would have point, as usual. I don't say it often, I prefer to have point myself. 






Just try to imagine, the imagination has always been my top subject at the life school, to be able to pack yourself at this moment and leave. Destination: North Pole. You might even meet Santa Claus in person and ask him for Christmas presents in advance! Obviously, it works only if you believe that he exists! There you will be more happy and satisfied, and of course there is no fear that you will suffer from warm. Hopefully. Maybe at the North Pole weather has changed too, and if it is like that, you can always come back and blame the global warming for your wrong decision. But at least you've tried to change your environment. I don't know what you will do, but I think I'll start packing.










Bon voyage!


domenica 3 luglio 2011

The King of Wimbledon

Dear diary,

It’s Sunday evening. I’ve spent almost entire day watching tennis and inevitably my mind went back in time. I was remembering the other Sunday of last January which was pretty much the same, except for the weather. Today there was no snow and in place of it there was sun shining brightly. We‘re at the beginning of very hot summer, my favorite season of the year and I can’t say that I am not happy. But there is, actually, another more important reason for my happiness.




I am so happy today that there are no adequate words to express my feelings. I am so proud to be a Serb, as I always am, but today even more. It’s a great day for my country and for sport in general, or to be precise for the world tennis which has the new champion. Our best tennis player Novak Nole Đoković has just won Wimbledon, since Friday he is at the top of the ATP list, which was his dream since he was a kid, and made us all very proud of him.  It was a very interesting match, both Nole and Rafael Nadal played very well, but obviously Đoković was better. Although his play in the third set made us a little bit upset, at the end he won, which was expected. His time is now, and his work and sacrifice from the last twenty years have finally paid off. Congratulations Nole! Thank you once again for making this Sunday so special. 



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...